Facebook Graphics Myspace Fairies Gothic Angels Mermaids

Opis bloga

sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest.

Free Website Counter
Free Website Counter

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...

Photobucket

... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.
Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!

Bitke kroz povijest

nedjelja, 04.03.2012.

Bitke tijekom Američko - Engleskog rata

Bitka na putu Lundy Lane – 25. srpanj 1814. (nastavak)

Do sumraka je američka 1. brigada pod zapovjedništvom generala Scotta pretrpjela znatne gubitke, ali tada je na bojište stigla američka 2. brigada pod zapovjedništvom generala Ripleya, a s njom i američka brigada milicije (mješoviti sastav dragovoljaca i Indijanaca).

Istodobno na bojišnicu pristiže i britanska brigada regulara pod zapovjedništvom generala Hercula Scotta, ali dobro zamorena svojim hodnjama iz Queenstona. No, ipak se pokušalo s britanskim protuudarom koji naravno nije uspio, jer vojnici su bili preumorni i bojno zamoreni. Ipak britanski zapovjednik general Drummond pokušao je i s drugim protuudarom koji je djelomično uspio. Naime, žestoke bitke vodile su se za uzvišenje na kojem je zarobljeno britansko topništvo.


trenutak pristizanja američke 2. brigade na uzvisinu gdje su američki regulari iz 1.brigade zarobili britansko topništvo

Ponesen djelomičnim uspjehom britanski general Drummond pokušava i treći protuudar u kojem je i ranjen u vrat. Ovaj puta bitka je potrajala sve do ponoći, Britanci su u bitku ubacili sve što su imali, a Amerikanci su se žilavo branili na dostignutim crtama. Tako je nešto iza ponoći u strjeljačkom postroju stajalo samo oko 700 američkih vojnika, a Britanci su imali još negdje oko 1400 na bojištu.

Tijekom te bitke ranjeni su i američki generali Scott i Brown, kasnije se general Brown oporavio, ali general Scott zauvijek je morao napustiti vojsku poradi izuzetno teške rane, koja je iziskivala dugotrajno liječenje.


britanski vojnici u pokušaju protuudara

U ranim jutarnjim satima 26. srpnja 1814.američkepostrojbe počele su se povlačiti natrag prema utvrdi Fort Erie pod zaštitom američke 2. brigade. Amerikanci su morali uništiti velike količine oružja i opreme, jer su im sva prijevozna sredstva bila potrebita za prijevoz ranjenih vojnika.

Britanci su pretrpjeli slijedeće gubitke: 84 poginulih, 559 ranjenih, 42 zarobljenih i 55 nestalih, a Amerikanci pak: 171 poginulih, 572 ranjenih, 79 zarobljenih i 28 nestalih. Kasnije ti gubici će se povećati, jer će mnogi američki i britanski vojnici podlijeći zadobivenim teškim ranama tijekom bitke.

Time su Britanci uspjeli zaustaviti Amerikance u invaziju današnje Kanade na smjeru Nijagarinih vodopada.

- 18:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 25.02.2012.

Bitke tijekom Američko - Engleskog rata

Bitka na putu Lundy Lane – 25. srpanj 1814.

Početkom 25. srpnja 1814. britanski guverner Gornje Kanade, general pukovnik Gordon Drummond, stigao je u utvrdu Fort George osobno preuzeti zapovijedanje obranom Niagarinog poluotoka na koji su provalile (provele invaziju) američke postrojbe. On je odmah zapovjedio britanskom brigadiru John Tuckeru da poduzme protunapadna bojna djelovanja južno od utvrde Fort Niagara koji je pao u prosincu 1813.godine.

Namjera britanskog generala Drummonda bila je prisiliti američkog zapovjednika invazije generala Browna da on izvuče svoje postrojbe sa zapadne obale Niagare. Međutim, general Brown zapovjedio je daljnje nastupanje prema sjeveru u namjeri da prisili Britance da se povuku natrag prema utvrdi Fort George.

Izgleda da američki general u tom trenutku nije imao dobre obavještajne podatke, pa nije znao da se na cesti Lundy lane nalaze manje britanske snage pod zapovjedništvom britanskog generala Rialla kojeg je u bitki za Chippewa odbacio američki general Scott. Kad je britanski general Riall izvješten od svojih izvidnica da Amerikanci poduzimaju nastupnu hodnju on je pripremio svoje postrojbe za odstupanje prema utvrdi Fort George, a što je i očekivao američki general Brown.

Međutim, zapovijed generala Drummonda bila je sasvim suprotna, te je on zatražio da Riall ostane na položajima uzduž ceste Lundy, a brigadiru Herculu Scottu zapovjedio je da se sa svojim postrojbama odmah uputi iz St. Davidsa i Queenstona na jug prema Riallu. Ni ne sluteći, da će ovakvim manevrima doći do direktnog sudara postrojbi što će kasnije dovesti do jedne od najkrvavijih bitaka tijekom rata 1814. godine, oba generala, američki i britanski, kretali su se u rasporedu svojih postrojbi.



Ništa ne sluteći britanski topnici uredili su svoje obrambene položaje na jednom uzvišenju (oko 25 m višem od okolnog zemljišta na nekom starom groblju) odakle su imali idealan pogled na okolinu. S druge strane američki general Scott sa svojom 1. brigadom regulara izbio je na čistinu u kasnim poslijepodnevnim satima točno ispred uzvišenja na kojem su bili britanski topnici. Istodobno je general Scott poslao svoje desno krilo, 25. pješačku pukovniju pod zapovjedništvom bojnika Thomas Jesupa, sa zadaćom obuhvata lijevog boka Riallovih postrojbi, a tu su se nalazili Kanađani koji opet ništa nisu slutili, te su ostali u rastresitim rasporedima.

Susret Amerikanaca i Kanađana bio je iznenađujući i za jedne i druge, jer nitko nije očekivao protivnika upravo ovdje. Razvila se borba u susretu u kojoj su se bolje snašli američki regulari američke 25. pješačke pukovnije. Nakon kratke bitke Amerikanci su zarobili mnogo ranjenih kanadskih vojnika, a među njima i britanskog generala Rialla koji je bio ranjen u ruku.

No, američki bojnik Jesup i sam iznenađen pojavom protivnika poslao je svoju lijevokrilnu satniju pod zapovjedništvom satnika Ketchuma sa zadaćom da odmah osigura spoj sa glavninom brigade, jer nije znao kolika je snaga protivnika ispred njega.

Razvila se žestoka bitka na cesti Lundy Lane koja je potrajala do sumraka. Američka 1. brigada regulara potisnula je britanske postrojbe, ali je i pretrpjela značajne gubitke od britanskog topništva koje ih je imalo 'na dlanu' sa svojih položaja na uzvišenju. Međutim, kako se britansko pješaštvo povuklo pod pritiskom američkih regulara na drugu stranu ceste Lundy Lane, sada je britansko topništvo ostalo ispred svojeg pješaštva samo.

Dolaskom (pristizanjem) američke 2. brigade regulara, pod zapovjedništvom brigadnog generala Eleazer Wheelock Ripleya, brigadni general Scott zapovjedio je svojoj 21. pješačkoj pukovniji, pod zapovjedništvom američkog brigadira Jamesa Millera pokušaj obuhvata desnog boka britanskog složaja i zarobljavanje topništva.

Iako je to bila izuzetno teška zadaća, gotovo ravna pogibelji, američki brigadir Miller hrabro je odgovorio: 'Pokušat ću gospodine generale, pokušat ću! Ovaj napad američkih regulara doista je bio pogibeljni, ali brigadir Miller i njegovi regulari uspjeli su se probiti na samo dvadesetak metara od britanskih topnika, ali više nisu imali streljiva.

U tom prijelomnom i odlučujućem trenutku brigadir Miller zapovjedio je očajnički juriš bajunetama i uspio. Zarobio je britansko topništvo. No sada je britansko pješaštvo krenulo u napad s namjerom da povrati topove natrag. Srećom po brigadira Millera i njegove regulare na cestu Lundy Lane tog trenutka izbili su američki regulari 2. brigade i američka milicija s Amerikancma lojalnim Indijancima, pod zapovjedništvom brigadnog generala Portera, te pomogli američkoj 21. pukovniji odbiti britanski protunapad.

No, bitka iako sve krvavija još se nije bližila svojemu kraju, jer ubrzo su pristigli britanski regulari pod zapovjedništvom britanskog generala Hercula Scotta, ali zamoreni višesatnom hodnjom iz Queenstona.

- 18:35 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 18.02.2012.

Bitke tijekom Američko - Engleskog rata

Bitka na rijeci Chippawa – 5. srpanj 1814.

Nadnevka 5. srpanj 1814. general Scott izdao je zapovijed za prijelaz (forsiranje je prijelaz rijeke pod borbom, a prijelaz je onda kada drugu obalu ne brani protivnik – po Athumanunhu) potoka Street (Street Creek) u namjeri zauzimanja složaja za forsiranje potoka Chippawa (Chippawa Creek). Međutim, američke izvidnice otkrile su britanske postrojbe koje su prešle potok Chippawa i o tomu brzo izvijestile generala Scotta. (oko 1500 britanskih regulara, te oko 600 pripadnika milicije i Indijanaca – Kanađani – po Athumanunhu)

Naime, britanski general Riall, uvjeren je da se britanska posada u utvrdi (fort) Erie još uvijek drži i brani, pa im želi poslati pojačanje. Rano ujutro toga 5. srpanja 1814. britanske i američke izvidnice i bojna osiguranja (predstraže) ostvarile su bojni kontakt i započelo je puškaranje u namjeri da se otkriju stvarne jačine postrojbi.

Američki zapovjednik general Scoot zapovjedio je generalu Porteru (750 pripadnika milicije i oko 600 Indijanaca – Native People) da on otjera britanske izvidnice i predstraže koje su također bile sastavljene od britanskih lojalista, odnosno sada slobodno napišem Kanađana (oko 600 pripadnika milicije i kanadskih Indijanaca). Tako su se zapravo prvi sukobili, na jednoj i drugoj strani, milicija i Indijanci.



Kada je britanski general izvješten da se radi o američkoj miliciji on pokreće svoje regulare (oko 1500 vojnika) uvjeren u laganu pobjedu, jer je ispred njega američka milicija. No, u međuvremenu američka milicija i Indijanci povukli su se nakon protjerivanja Kanađana natrag preko potoka Chippawa Creek, a na bojištu ostaju američki regulari 9., 11., 22. i 25. United States Rifle Regiment (USRR).

Naime, američki regulari nose sive odore (već prije sam objasnio da nije bilo dovoljno platna kako bi se za regulare sašile plave odore regulara), a kad ih britanski regulari uočavaju uvjereni su da su to zapravo pripadnici američke milicije.

Britansko topništvo (bitnica s tri topa) otvorila je snažnu paljbu po američkim regularima očekujući da će se složaj brzo slomiti. No, američki regulari hrabro su izdržali batiranje britanskog topništva što je iznenadilo Britance koji su bili uvjereni da će se složaj američke milicije raspasti nakon tri plotuna. Što se naravno nije dogodilo, a general Riall promrmljao je sebi u bradu: 'Dođavola, pa ovo su američki 'božanski' regulari!'
Nakon prvog iznenađenja za Britance je nastupilo i drugo. Naime, kada je američka topnička bitnica (tri topa) pod zapovjedništvom američkog topničkog satnika Nathaniel Towsona, s jednim plotunom izbacila iz stroja britansko topništvo pogodivši im komoru sa streljivom. Za to vrijeme britanski složaj opasno je otkrio svoj desni bok u koji je udarilo američko lijevo krilo (američka 25. strijeljačka pukovnija – USRR – po Athumanunhu).

Bitka je potrajala oko 25 minuta, a tada je britanski general, nakon što ga je okrznuo metak, zapovjedio odstupanje natrag preko potoka Chippawa Creek u sigurnost gradića Chippawa.

Amerikanci su imali 61 poginulih i 225 ranjenih, a Britanci su imali 108 mrtvih, 350 ranjenih i 46 zarobljenih. Ovom pobjedom američka vojna kampanja na Niagari dobila je zamah, a američki general Scott i britanski general Riall sukobit će se opet nadnevka 25. srpnja 1814. tijekom bitke kod Lundy Lane.

U spomen na hrabrost američkih vojnika tijekom bitke (batiranja britanskog topništva) kod Chippawa Creek američki kadeti prestižne vojne akademije West Point nose svečane sive odore kakve su nosili američki regulari toga dana u toj veličanstvenoj bitci gdje su stojički pretrpjeli batiranje britanskog topništva sve do trenutka kada američko topništvo kontrabatiranjem nije izbacilo britansko topništvo iz bitke.

- 20:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 11.02.2012.

Bitke tijekom Američko - Engleskog rata

Bitka na rijeci Chippawa – 5. srpanj 1814.

Do bitke na rijeci Chippawa došlo je u ranim jutarnjim satima nadnevka 5. srpanja 1814. tijekom Američko – Engleskog rata, a nakon cijelog niza poraza, (uz današnju kanadsko-američku granicu), Američke vojske u tom ratu. Američki ministar rata John Armstrong poradi čiste 'blamaže' američke vojske smijenio je američke generale zapovjednike 'Sjeverne vojske'.

Tijekom te smijene na mjesto zapovjednika postavljen je general bojnik Jacob Brown, a za zapovjednika operativnih postrojbi postavljen (imenovan) je brigadni general Winfield Scott. Američka 'Sjeverna vojska' imala je ključnu zadaću napada na britansku vojnu bazu u gradu Kingston, a jedan od smjerova napada išao je preko Niagarinih vodopada (Niagara falls).

Američke postrojbe koje su bile pod zapovjedništvom brigadnog generala Winfield Scotta ubrzano su provodile obuku i pripremale se za predstojeće bitke u vojnim bazama Buffalo i Plattsburgh. General Scott inzistirao je na 'Priručniku' iz francuske revolucionarne vojske i 'drill' svojih postrojbi provodio je u potpunosti oslanjajući se na isti. Tako je ubrzo američka 'Sjeverna vojska' pod zapovjedništvom generala Scotta usvojila i standardizirala zapovijedi i postupke za manevar, te novi način organiziranja i provedbe taborovanja (kampiranja) što je doprinijelo sprječavanju i suzbijanju bolesti kod vojnika.

Uz potpunu potporu ministra rata i generala bojnika Jacob Browna, general Scott uspio je smijeniti nesposobne časnike i postaviti časnike koji su dorasli zadaćama. Međutim, dvojica generala ipak su naišla na neshvatljive i meni nerazumljive probleme koji doista ne doliče kada je u pitanju vojska. (Ne bih htio nikoga uvrijediti, ali dio američkih političara kao da se trudio otežati rad ovoj dvojici vojnika, odnosno generala)

Naime, general Scott želio je da svi njegovi vojnici i časnici budu odjeveni u plave odore (tipične američke, a poradi razlikovanja od britanskih crvenih odora – po Athumanunhu). No, general nije mogao dobiti dovoljne količine plavoga platna, a u zamjenu mu je stiglo platno sive boje. (Sive odore nosili su pripadnici američke milicije, a američki 'regulari' odijevali su plave odore – po Athumanunhu). General Scott bio je ljut i razočaran, a još veće probleme imao je general bojnik Brown.

Poradi 'nadutosti i šepurenja' američkog komodora (mornarički čin koji odgovara činu brigadnog generala u kopnenoj vojsci – po Athumanunhu) Isaac Chaunceya koji je bio zapovjednik američke flote na jezeru Ontario, general bojnik Brown morao je više puta mijenjati smjer napada na britanski Kingston. Tako da je umjesto direktno napao, on je morao poslati svoju 'Sjevernu vojsku' preko Niagarinih vodopada i podijeliti je na dvije napadačke kolone (brigade):

Jednom je zapovijedao brigadni general Scott, a drugom brigadni general Eleazer Ripley. Ipak, dobro je bilo što je general bojnik Brown prepoznao vojničku sposobnost i vrijednost brigadnog generala Scotta, pa mu je dodijelio četiri pješačke pukovnije regulara i dvije bitnice topništva. (to će se ubrzo pokazati kao 'pun pogodak', jer Scottova brigada brzo je napredovala u napadu, ali i pokazala se izvrsna u obrani utvrde (fort) Erie – po athumanunu)

Poradi toga i želje da se taj uspjeh eksploatira i pretvori u konačnu pobjedu, general Brown poslat će i svježa pojačanja generalu Scottu. Bile su to pukovnije mješovitog sastava (milicija i Irokez ratnici) kojima je zapovijedao brigadni general Peter Porter.

Dobro, dosta za pred uvod, nastavit ću neki drugi put, jer ovdje će se događati vrlo zanimljive i nevjerojatne stvari tijekom tih bitaka što ja ih volim nazvat divnih i veličanstvenih.



malo nešto o taborovanju i 'drillovanju' iz toga doba

- 15:29 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.02.2012.

Bitke Američko – Engleskog rata 1812. – 1815.

Američko – Engleski rat 1812. - 1815. – Američki Drugi rat za nezavisnost (uvod)

Američki Drugi rat za nezavisnost, odnosno, u povijesti ratova i bitaka zapamćen kao Američko – Engleski rat koji se vodio od 1812. do 1815. bio je oružani sukob koji je izbio između relativno nove i mlade nacije Amerikanaca koji su svoju državu nazvali Sjedinjene Američke Države (Amerika) i stare kolonijalne sile koja se zvala Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske (Engleska) te njezine sjevernoameričke kolonije u Kanadi.

Velika Britanija (Engleska) bila je u ratu s Francuskom, pa je pokušala ograničiti američku trgovinu s Francuskom i pri tomu nametnula Americi cijeli niz ograničenja i blokada koje su razljutile Amerikance koji su to smatrali suprotnim tadašnjim važećim međunarodnim pravima, ali po meni (po Athumanunhu) pravi razlog ulaska Ameriku novi rat protiv Engleske je zapravo američka frustracija engleskom vojnom potporom američkim Indijancima (Native People) koji se protive ekspanziji mlade američke države na tadašnje indijanske teritorije.

Isto tako, barem po meni (po Athumanunhu) pravi razlog blokade Amerike od strane Engleske je zapravo engleska frustracija i nikada prežaljeni gubitak 'izgubljene kolonije', pa Englezi samo traže izgovor za blokadu.

Nadalje, početkom rata mlada američka nacija teško i opasno je podijeljena i sumnja u opravdanost novoga rata s Engleskom, ali tada na scenu stupa poznata engleska 'arogancija i samodopadnost', pa engleska vojska iznenada provaljuje i spaljuje američku 'Bijelu kuću' 24. kolovoza 1814. godine, a to pak je doista 'prelilo čašu' i mlada američka nacija opet postaje jedinstvena i Britanci će pretrpjeti težak vojnički poraz tijekom bitke kod New Orleansa 1815. godine.

Na drugoj strani, opet po Athumanunhu, i Amerikanci su imali svoj 'biser' koji se ogleda nepromišljenom invazijom u Kanadu, tadašnju englesku koloniju, a opet poradi nikada zaboravljenog neuspjeha da se i područje Kanade uvuče u Američki rat za neovisnost (1779. – 1783.).

Dakle, rat je počeo tijekom 1812., a završio 1815. godine. Više od 1.600 britanskih i 2.300 američkih vojnika, marinaca i mornara stradalo je u ovom ratu na kopnu i na moru koji nije iznjedrio poraženog, ali ni pobjednika. Kada je Amerika proglasila i objavila rat u ljeto 1812. Engleskoj, njezina (američka vojska) bila je totalno nespremne za sukob s vojskom tada najmoćnije svjetskog carstva. Poradi toga američka vojska pretrpjet će cijeli niz vojničkih poraza, ali i poniženja tijekom rata i sva je sreća što je englesko nepromišljeno spaljivanje američke 'Bijele kuće' opet probudilo nacionalni duh i ponos mlade američke nacije, pa će se upisati i velika pobjeda tijekom bitke kod New Orleansa1815. i to nakon što je već potpisano primirje u Ghentu.

Pravi gubitnici ovoga rata bili su, opet po Athumanunhu, jedino Indijanci koji su zauvijek izgubili englesku vojnu otporu u svojim ratovima protiv američke ekspanzije (o tim ratovima Athumanunh će pisati kasnije). Isto tako, po Athumanunhu, najveći dobitnici u tom ratu su zapravo današnji Kanađani koji su ponosno obranili svoje područje od opet nepromišljene američke invazije u Kanadu i upravo tada rođena je ta nova nacija koju danas nazivamo Kanađani.



Nepotrebne vojničke žrtve nakon zaljučivanja primirja ne trebaju nikome! O tomu moraju razmišljati 'oni starci' koji izazovu rat koji potom vode mladi ljudi ...

- 17:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 21.01.2012.

Bitke tijekom bitaka Američkog rata za nezavisnost

Bitka kod rta St. Vincent – 16. siječanj 1780.

Pomorska bitka kod rta St. Vincent (Cape St. Vincent) odigrala se kod južne obale Portugala nadnevka 16. siječanja 1780., a u povijesti zapamćena u sklopu 'Velike opsade Gibraltara' koja pak se dogodila tijekom Američkog rata za neovisnost. Britanski flota pod zapovijedanjem britanskog admirala Sir George Rodney porazila je španjolsku opsadnu eskadru koja je sidrila u zaljevu Cadiz pod zapovijedanjem Don Juan de Lángara sa izričitom zadaćom spriječiti dovoz pojačanja opsjednutom Gibraltaru.

Bitka kod rta St. Vincent ponekad se u povijesti bitaka naziva i bitka 'mjesečevog svijetla' (Moonlight Battle), jer je bila vrlo neobična za to doba pomorskih bitaka, odnosno bitka se tukla tijekom noći. Nadalje, to je prva velika britanska pomorska pobjeda nad svojim europskim protivnicima (Španjolska, Francuska i Nizozemska) u pomorskom ratu i bitka koja je dokazala vrijednost ratnih brodova čiji su drveni trupovi bili obloženi bakrom.

Admiral Rodney je krajem prosinca 1779. poveo flotu za opskrbu Gibraltara i ublažavanje posljedica francusko - španjolske opsade istoga. Bila je to velika flota od oko trideset linijskih ratnih brodova. Međutim, Britanci su sumnjali u izdaju, pa je zapravo admiral Rodney poveo svoju flotu za opskrbu prema Zapadnoj Indiji (Srednja Amerika), a tek na pučini admiral je 4. siječnja 1780. otvorio prave zapovijedi u kojima je stajalo da se flota podijeli i da manji (11 brodova) dio produži prema Zapadnoj Indiji, a veći (19 brodova) se okrene natrag prema Gibraltaru.

Španjolci nisu ništa posumnjali, pa su 8. siječnja 1780. poslali manji konvoj u pratnji samo jednog linijskog ratnog broda i dvije fregate prema Menorci. Taj španjolski opskrbni konvoj zarobljen je kompletan od strane britanskog konvoja kojim je zapovijedao admiral Rodney. Španjolski linijski ratni brod imena Guipuzcoana je odmah preimenovan u HMS Prince William i bio je to dvadeseti ratni brod u floti admirala Rodneya.

Kad je španjolski admiral de Lángara sa svojom eskadrom (11ratnih brodova) stigao južno od rta St. Vincent i utvrdio snagu britanske flote, on je pokušao bitku zapodjenuti u sigurnosti utvrđene luke Cadiz. No, britanski ratni brodovi s trupovima obloženim bakrom bili su brži i presjekli su put španjolskim brodovima, pa su ih potisnuli nešto južnije od dometa topova iz utvrda Cadiz.

Bitka je započela negdje kasno popodne (oko 1600) i potrajala je skroz do iza ponoći. Britanski zapovjednik admiral Rodney bio je bolestan, pa je cijelu bitku proveo u svojoj kabini. Njegov zamjenik kapetan korvete, Walter Young, zapravo je zapovijedao britanskim brodovljem na način da je odluku admirala dobivenu u njegovoj kabini prenosio na podređene.

Bitka je započela dvobojem španjolskog ratnog broda Santo Domingo s čak tri britanska ratna broda (HMS Edgar, HMS Marlborough i HMS Ajax). Španjolski brod nije imao nikakve šanse, a kad je uhvaćen u unakrsnu vatru topova britanskog brodovlja isti je teško oštećen i potopljen nakon 40 minuta razmjene topničke paljbe. Nakon toga su britanski brodovi HMS Marlborough i HMS Ajax napali španjolski ratni brod Princessa koji ih je uspio odbiti nakon sat vremena teške kanonade, ali potom je španjolski brod napadnut i od trećeg britanskog ratnog broda HMS Bedford.


Athumanunhov kolaž bitke kod rta St.Vincent

Oko 1800 pao je mrak, ali su britanski brodovi predvođeni admiralskim brodom HMS Sandwich nastavili proganjati španjolske brodove. Oko 1930 britanski ratni brod HMS Defence sustigao je španjolski admiralski brod Fenix s kojim je zapodjenuo dvoboj topovima koji je potrajao oko sat vremena kada su mu u pomoć stigli britanski brodovi HMS Montagu i HMS Prince George. Španjolski admiralski brod borio se hrabro iako je posada bila zaražena bolesna, a tijekom bitke ranjen je i španjolski admiral de Lángara, ali po dolasku i četvrtog britanskog broda HMS Bienfaisant španolski admiralski brod morao se predati.

Oko 2115 britanski brod HMS Montagu zamalo se sudario sa španjolskim brodom Diligente jer bio je mrkli mrak, a obije posade nisu bile obučene za borbu i manevar u mraku. Oko 2300 završila je bitka britanskog broda HMS Cumberland i španjolskog San Eugenio koji se predao. Oko 0100 završen je dvoboj britanskih brodova HMS Culloden i HMS Prince George sa španjolskim brodom San Julian.

Posljednji španjolski brod koji se zamalo dokopao sigurnosti luke Cadiz bio je Monarca koji je uspio manevrom i pod zaštitom mraka izbjeći topove britanskog linijskog broda HMS Alcide, ali je naletio na britansku fregatu HMS Apollo. Britanska fregata iako slabija u topovima upustila se u dvoboj s jačim španjolskim linijskim brodom i uspjela ga zadržati do dolaska admiralskog broda HMS Sandwich. Nakon plotuna s britanskog admiralskog broda španjolski ratni brod spustio je svoju zastavu što je bio znak predaje.

Od španjolske flote uspjeli su se spasiti i doseći sigurnost luke Cadiz samo dva broda San Justo i San Genaro, s tim da je San Justo bio jako oštećen od pretrpljenih pogodaka. Dakle, od 11 španjolskih brodova koji su ušli u borbu čak 9ih je zarobljeno ili potopljeno. Britanci su uspjeli osposobiti samo 4 španjolska broda koji su se priključili konvoju prema Gibraltaru.

Britanci su oslobodili sve španjolske zarobljene mornare i iskrcali ih na povratku u marokanskom gradu Tanger. Španjolski admiral je nakon bitke dobio unapređenje od španjolskog kralja Carlosa III., a britanski admiral je slavljen kao veliki vojskovođa, te je odlikovan u Britaniji. Kasnije će britanski admiral Rodney još jednom tući bitku s francuskim admiralom de Grasse Comte godine 1782. i odnijeti pobjedu tijekom bitka za Saintes.

To britansko prvo pojačanje koje se probilo do opsjednutog Gibraltara dalo je još veći moral britanskim vojnicima da izdrže tešku opsadu, a nakon ovoga slijedi druga pomorska bitka za opskrbu opsjednutog Gibraltara. Britanski flotu vodit će britanski viceadmiral Georg Darby s 29 britanskih ratnih brodova nadnevka 12. travnja 1781.

- 21:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.01.2012.

Bitke tijekom bitaka Američkog rata za nezavisnost

Velika opsada Gibraltara – Veliki napad 18. rujna 1782.

Nakon što je u lipnju 1779. Španjolska objavila rat Velikoj Britaniji, a kako je prije toga 12. travnja 1779. potpisala ugovor s Francuskom o međusobnom pomaganju u povratku područja koja im je preotela Velika Britanija, dvije saveznice odlučile su se na zajedničko djelovanje protiv dominacije Velike Britanije u Sredozemnom moru. Ključna točka dakako bio je Gibraltar.

Od svih bitaka tijekom Američkog rata za nezavisnost opsada Gibraltara bila je najveća i najduža opsada koju će pretrpjeti britanske postrojbe. Španjolski zapovjednik kopnenih postrojbi bio je general Martin Alvarez de Sotomayor koji je vodio dvije bojne kraljevske garde, dvije bojne valonske garde, konjaništvo i topništvo (sveukupno 13 000 vojnika). Obalnim topničkim bitnicama zapovijedao je Rudesindo Tilly. Francuskim konjaništvom (draguni) zapovijedao je francuski knez Louis Des Balbes de Berton de Crillon, a pješaštvom francuski markiz Arellano. Pomorskim snagama smještenim u luci Algeciras sa zadaćom blokade zaljeva zapovijedao je španjolski admiral Antonio Barcelo (galije i topovnjače). Španjolskom flotom od 11 linijskih brodova i 2 fregate zapovijedao je španjolski admiral Luis de Cordova Y Cordova, a zadaća im je bila sidriti u zaljevu Cadiz i napad na eventualna britanska pomorska pojačanja.


razmještaj postrojbi,topništva i brodovlja

Britanske postrojbe koje su se našle u okruženju brojale su 5382 vojnika (među njima ima i njemačkih vojnika iz Hanovera, te korzikanskih vojnika),a zapovijeda im britanski general guverner Roger Elliott. Tijekom opsade kao posade obalnih topničkih bitnica bili su uključeni i civili koji su pomagali britanskim topnicima.

Do početka zime britanske postrojbe potrošile su sve svoje zalihe. Kruha više nije bilo, a ono malo brašna što je preostalo bilo je namijenjeno samo djeci i bolesnima. Četiri unce riže postali su jedini obrok za britanske vojnike, ali i civile. Više nije bilo ni drva za ogrjev, pa su se počeli u tu svrhu demontirati stari brodovi i čamci. Među britanskim vojnicima izbio je i skorbut, ali britanski moral nije padao. Na svaki poziv na uzbunu britanski vojnici brzo su se odazivali i uporno branili svoje položaje.

Sve to je prisililo Španjolsku da odgodi već prije planiranu (za 1779. godinu) invaziju Engleske i da poveća broj vojnika u opsadi. No, ubrzo stiže britansko prvo pojačanje koje će zapodjenuti pomorsku bitku kod rta St. Vincent u proljeće 1780.


španjolski ratni brod 'Santo Domingo' uhvaćen u unakrsnu vatru dvije britanske fregate

- 22:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 06.01.2012.

Bitke tijekom bitaka Američkog rata za nezavisnost

Bitka za Mobile – 7. siječanj 1781.

Do bitke za Mobile nadnevka 7. siječanja 1781. došlo je nakon britanskog pokušaja preotimanja grada Mobile, u tadašnjoj britanskoj koloniji Zapadna Florida (West Florida), od španjolske okupacije tijekom američkog rata za neovisnost. Naime Španjolci su tijekom ožujka 1780. zauzeli taj britanski grad. Zapravo, bitka za Mobile je neuspio pokušaj preotimanja španjolske vojne instalacije na istočnoj strani zaljeva Mobile bay u kojoj je njemački (Waldeck) satnik Johann von Hanxleden, koji je zapovijedao britanskom ekspedicijom, poginuo.

Dakle, kad je Španjolska ušla u rat tijekom 1779. na strani kontinentalaca, a protiv Britanaca, španjolski guverner Louisiane Bernardo de Galvez, odmah je počeo s provedbom ofenzivnih operacija kako bi uspostavio nadzor nad susjednim britanskim kolonijama (Zapadna Florida). Tijekom rujna 1779. španjolska vojska uspostavila je potpuni nadzor nad donjim tokom rijeke Mississippi i zauzela britanski Fort Bute, a ubrzo nakon toga porazila i prisilila na predaju preostale britanske postrojbe tijekom bitke Baton Rouge.

Britanske snage bile su sastavljene od britanskih regulara (vojnici iz sastava 16. i 60.britanske pješačke pukovnije), britanskih lojalista (oko 260 pripadnika Torijevaca), Britancima lojalnih Indijanaca (native people) iz plemena Creek (Muscogee), Chickasaw i Choctaw (oko 420 ratnika) i njemačkih (Waldeck) grenadira (oko 60-tak).

Ekspedicija njemačkog satnika Hanxledena stigla je do španjolskih predstraža tijekom noći 6. siječnja, ali je s napadom čekano sve do jutra. Oko četrdesetak španjolskih vojnika bilo je na obali i spavalo oko vatre, a ostatak španjolskih vojnika (njih oko 160 spavalo je na brodovima koji su bili usidreni u zaljevu. Britanski i njemački vojnici bajunetama su poklali španjolske vojnike na spavanju, no, neki Španjolci su se probudili i stali tražiti spas u moru. Te španjolske vojnike pak su napali Indijanci iz ekspedicije i sve ih skalpirali.

Krikovi i zvuk borbe probudio je i španjolske mornare i ostale vojnike na brodovima, pa su oni otvorili snažnu topovsku i puščanu paljbu po protivničkim vojnicima i ratnicima na obali. Smrtno je pogođen satnik Hanxleden i još devetnaest drugih vojnika. Nakon ovoga preostali britanski vojnici i Indijanci su se povukli natrag prema svojoj utvrdi (Pensacola).

Time je ova kratka bitka završena. Španjolci su imali 14 mrtvih vojnika i 23 ranjena, a Britanci pak 20 mrtvih. Ovaj događaj ubrzo će španjolskog guvernera de Galveza ponukati na napad na posljednji britanski garnizon na Floridi, na utvrdu Pensacole.


- 23:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 04.01.2012.

Bitke tijekom bitaka Američkog rata za nezavisnost

Bitka na otoku Jersey – 6. siječanj 1781. (nastavak)

U 0800 sati, francuski vojnici iznenada su upali u kuću otočnog guvernera Mosesa Corbet, i doslovce ga zarobili u krevetu u zgradi vlade (Government House u dijelu grada Le Manoir de La Motte). Barun DeRullecourt uvjerio je britanskog guvernera Corbeta da je na tisuće francuskih vojnika iskrcano na otoku i zatražio da mu se on i ostali članovi vlade predaju. U nedostatku istinite informacije, guverner Corbet je u tu priču i povjerovao. Tako je nadnevka 6. siječnja 1781. francuska prva napadačka skupina zauzela obrambene pozicije u samom gradskom središtu na Royal squeru usred glavnog otočnog grada St. Helier i to dok je većina grada još spavalo.

Barun DeRullecourt zatražio je od guvernera Corbeta da ode u britansko vojno zapovjedništvo koje se nalazilo u utvrdi Elizabeth Castle i od njih zatraži polaganje oružja, jer u protivnom grad će biti spaljen, opljačkan, a i civili bi mogli nastradati. Međutim, srećom po Britance, britanski zapovjednici bili su vrlo mladi i pravi profesionalci (zapovjednik utvrde Elizabeth Castle, satnik Mulcaster, kao i 24 godišnji zapovjednik garnizona bojnik Francis Peirson posumnjali su u istinitost guvernerove priče, jer njihove predstraže i straže nisu poslale nikakva izvješća o bilo kakvim borbama i nazočnosti tolikog broja francuskih vojnika na otoku.

Mladi bojnik Francis Peirson odmah je podigao na uzbunu svoj garnizon, a poslao je i skoroteču zapovjedniku otočne milicije koja se tada nalazila u dijelu grada Mont čs Pendus (Westmount) da mu se pridruže u napadu na francuske vojnike koji su se utvrdili na glavnom trgu. Ubrzo je bojnik Francis Peirson imao na raspolaganju oko 2000 vojnika i pripadnika otočne milicije s kojima je odlučno krenuo u napad na utvrđene francuske vojnike na trgu.

No, 2000 vojnika koje je doveo bojnik Peirson bilo je malo previše, pa skoro dvije trećine vojnika i britanskih zapovjednika nisu uopće mogli shvatiti gdje je protivnik i gdje trebaju zapodjenuti borbu. Međutim, dio 78. pješačke pukovnije uputio se u dio grada Mont de la Ville (danas je to Fort Regent) gdje su zauzeli položaje za borbu i time odsjekli jedini mogući smjer kojim su se francuski vojnici mogli izvući iz grada.



Francuzi su pronašli topove, ali nisu imali streljivo i barut za njih, pa im je na raspolaganju ostalo samo pješačko i osobno naoružanje. Kada je bojnik Peirson izvješten da se dio vojnika 78. pješačke pukovnije utvrdio na Fort Regentu on je izdao nalog za napad na francuske vojnike. Istodobno je uzbunjena i britanska 83. pješačka pukovnija koja je krenula iz Grouville tražiti francuske vojnike (koji su navodno negdje na otoku skriveni).

U napad su prvi krenuli vojnici iz sastava britanske 78. pješačke pukovnije uz potporu jedne pješačke satnije iz sastava britanske 95. pješačke pukovnije, te nekoliko odreda otočne milicije. Ostale britanske postrojbe zbunjeno su pucale u zrak uopće ne vidjevši protivnika. Bojnik Peirson praćen vojnicima 95. pješačke pukovnije napredovao je prema Avenue du Marche gdje su se povukli francuski vojnici okupljeni oko baruna de Rullecourt i tu je došlo do završne bitke.

Bitka je kratko potrajala (oko 30 minuta), ali je bila žestoka. Bojnik Peirson smrtno je pogođen, a na drugoj strani ranjen je i barun de Rullecourt. Nakon pada baruna dio francuskih vojnika se predao, ali je manji dio potražio zaklon u okolnim kućama i nastavio pružati otpor sve dok nisu poginuli ili bili zarobljeni. Nakon završene bitke u gradu St. Helier počela je bitka u gradu La Rocque kamo se iskrcalo 200-tinjak francuskih vojnika iz sastava četvrte napadačke skupine.

Tijekom bitke u gradu La Rocque 45 britanskih grenadira iz sastava britanske 83. pješačke pukovnije hrabro je pružalo otpor francuskim vojnicima do dolaska pojačanja iz grada Grouville, odnosno matične pukovnije. Nakon pristizanja pojačanja Francuzi su poraženi. Oko 70-tak francuskih vojnika je zarobljeno, a 30-tak ih je bilo mrtvo i ranjeno. Preostalih 100-tinjak francuskih vojnika uspjelo se dokopati brodova i otisnuti na pučinu.

Ukupno je poginulo 30-tak francuskih vojnika, još toliko ih je bilo ranjeno, a oko 600 ih je bilo zarobljeno. Barun brigadir de Rullecourt umro je od zadobivenih rana slijedeći dan. Britanci su imali približno isti broj ranjenih i poginulih kao i Francuzi, Nakon bitke Britanci su proveli opsežnu istragu i došli do zaključka da su Francuzi imali pomagače na otoku. Barun De Rullecourt imao je planove utvrda, skice razmještaja obrambenih kula, razmještaj i broj topova, točan broj britanskih vojnika i milicije, imena časnika i zapovjednika, te još nekoliko vrijednih vojnih obavještajnih podataka, a na samrti je rekao da bez 'dobrog prijatelja' na otoku Jersey, on ne bi došao. Kasnije je taj 'dobri prijatelj' otkriven i uhićen. Bio je to ugledni gospodin stanovnik otoka gospodin Le Geyt, a u nekim povijesnim zapisima stoji da je bilo više optuženika za izdaju i pomaganje Francuzima.

- 11:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 03.01.2012.

Bitke tijekom bitaka Američkog rata za nezavisnost

Bitka na otoku Jersey – 6. siječanj 1781.

Tijekom bitaka u američkom ratu za nezavisnost, a nakon što su Velikoj Britaniji rat objavile Francuska, Španjolska i Nizozemska (koje su otvoreno podupirale kontinentalce u ratu, a tu je prednjačila Francuska) otok Jersey služio je kao baza za britansko ratno brodovlje koje je napadalo francuske pomorske opskrbe koje su slane u Ameriku.



Otok Jersay smješten je samo četrnaest milja od francuske obale, te je kao takav Jersey bio upravo savršen za prepade na francuske brodove. Svjesni strateškog značaja i vrijednosti tog otoka Britanci su izgradili cijeli niz utvrda i reduta na samom otoku, ali i na njegovoj obali. Osim britanskih regularnih postrojbi, 78. highlanderska, 83. pješačka (Royal Glasgow Volonteri) i 95. pješačka pukovnija, na otoku je stalno naoružano i oko 3000 pripadnika otočne milicije, pa je to ukupno iznosilo oko 9300 vojnika. Od mornaričkih snaga na otoku je bazirala britanska eskadra (Jersey eskadra) koja u tom trenutku nije bila na otoku već u bojnom pohodu protiv Nizozemske ratne mornarice.

Unatoč znatnoj snazi britanske obrane otoka, francuski kralj i vojno zapovjedništvo stalno traže najpovoljniji trenutak i rade na planovima za invaziju i zauzimanje otoka Jersey. Španjolska pak je vjerovala da će većim napadom (invazijom) na otok Jersey Britanija uputiti dio svojih snaga iz Gibraltara, pa bi tada vrijedilo pokušati osloboditi Gibraltar. No, na kraju se od svega odustalo, a napad na sam otok prepuštena je kao osobna stvar francuskom baruna brigadiru Philippe de Rullecourt.

Barun Philippe de Rullecourt prikupio je pravu malu 'privatnu vojsku' od oko 2000 vojnika dragovoljaca, negdje oko 100-tinjak vojnika regulara dao je i francuski kralj Luj XVI. koji je i osigurao znatniju novčanu potporu, kao i opremanje barunove ekspedicije. Međutim, iako je ekspedicija službeno postala 'privatna stvar' baruna Philippe de Rullecourt i iako se vojni vrh francuske vojske javno izjasnio da je napad na otok Jersey, pa i ako uspije, uspjeh kratkoga vijeka i na njega nije dobro trošiti vojne potencijale i resurse, potpora je bila vrlo izdašna (čak je i onih 100-tinjak regulara tobože otpušteno iz vojske.

No, dobro, možda je interesantnije to što je uz baruna postojao još jedan plemić-zapovjednik za invaziju otoka Jersey. Bio je to indijski princ nazvan 'princ Emire' koji se istakao tijekom borbi protiv britanske vlasti u Indiji, ali je nakon uhićenja deportiran zajedno sa svojim istomišljenicima u Francusku. On je zagovarao rušenje, pljačkanje i spaljivanje otoka i njegovih instalacija. Za baruna De Rullecourta, pustolova ali i časnika francuske vojske to je ipak bilo malo previše 'barbarski'.

Nadnevka 5. siječnja 1781. francuska ekspedicija baruna De Rullecourta, koja je brojala oko 2000 vojnika podijeljenih u četiri napadačke (invazijske) skupine, neprimijećeno je stigla u vode otoka Jersey. (Kako se to dogodilo još ni danas nije razjašnjeno u potpunosti, ali najvjerojatnije je kriva opuštenost britanskih straža jer tada se 6. siječnja još uvijek slavio kao 'Stara božićna noć' u Jerseyu, pa su Francuzi stigli blizu otoka neotkriveni).



Prva napadačka skupina, koja je bila ustrojena od 800 vojnika, iskrcala se neopažena na području La Rocque – Grouville i to na područje gdje su britanske straže bile vrlo brojne (britanski vojnici koji su tada bili na straži kasnije su izvedeni pred vojni sud koji je utvrdio da su napustili svoje stražarsko mjesto i otišli po piće u obližnji Grouville). Druga napadačka skupina, koja je bila ustrojena od 400 vojnika, potpuno se izgubila nakon iskrcavanja i zalutala među brojnim obalnim stijenama. Brodovi koji su prevozili treću napadačku skupinu, koja je bila ustrojena od 600 vojnika, odvojili su se od ostatka invazijske flote još na otvorenom moru i nisu se nikad više pridružili glavnini. Četvrta napadačka skupina, koja je bila ustrojena od 200 vojnika, iskrcala se rano u jutro 6. siječnja u La Rocque. Dakle, na otok se iskrcalo samo oko 1000 francuskih vojnika, a to je polovica koliko ih je trebalo sudjelovati u invaziji i prepadu.

- 20:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.01.2012.

Bitke američkog rata za nezavisnost

Bitka kod Cowpensa – nastavak 17. siječanj 1781.

Priprave za bitku i obostrani raspored – nastavak (Britanski složaj)

Za razliku od kontinentalaca Britanci imaju kraljevsku topničku bitnicu s topovima od 76 mm, pa je brigadir Tarleton topništvo postavio u samo središte svoje pješačke crte. Tako su na desnom krilu laki pješaci kojima na boku stoje laki draguni iz sastava 17. konjaničke lake dragunske. U središtu su pješaci lojalisti (Tory militia), a na lijevom krilu su britanski regulari iz sastava 7. kraljevske fusilirske pukovnije. Lijevi bok im štiti konjaništvo lojalista. Iza te pješačke crte u pričuvi je 71. highlanderska pješačka pukovnija i još konjanika torijevaca (konjaništvo lojalista iz Južne Karoline).



Početak i tijek bitke

Baš kao što je general Morgan i očekivao, brigadir Tarleton odmah je poslao konjanike 17. dragunske u namjeri da oni razbiju složaj i rastjeraju kontinentalne strijelce. Kontinentalni strijelci (pripadnici milicija Sjeverne Karoline i Georgie) otvorili su preciznu paljbu i pogodili mnogo konjaničkih časnika zapovjednika ('Epaulettes' – časnici koji imaju činove 'epolete'). Nakon preciznih plotuna kontinentalni strijelci žurno su se povukli u bojni raspored kontinentalnih milicija Sjeverne Karoline i Virginie.

Tijek bitke se za kontinentalce razvijao savršeno, jer britanska bojna crta izgubila je koheziju. Naime, brigadir Tarleton bio je uvjeren da će se kontinentalna milicija boriti neodlučno kao i uvijek do sada. Udar britanske 71. highlanderske prema lijevom boku (desnom krilu kontinentalaca), nakon samo dva ispaljena plotuna, 'podigao' je kontinentalnu miliciju na odstupanje. Britanski pješaci jurnuli su ravno naprijed uvjereni u pobjedu i time još više narušili koheziju bojne crte.

No, umjesto da nalete na razbijene redove kontinentalnih milicija britansko pješaštvo sudarilo se s čvrstim i organiziranim redovima kontinentalnih regulara. Razvila se kratkotrajna žestoka borba, a kad je u domet stigla 71. highlanderska odjednom se u bitku vratila i kompletna kontinentalna milicija i da bi stvar bila još gora po Britance, pripadnici kontinentalnih milicija sada su se borili nevjerojatno složno, čvrsto i hrabro ne popuštajući ni za milimetar.



U međuvremenu, riješena je bitka između kontinentalnih i britanskih draguna pri čemu su kontinentalni draguni potisnuli britanske. Ovime je opasnost po lijevi bok kontinentalnih regulara riješena i odstranjena.

Britanske pješačke snage potpuno su razbijene i uništene, konjaništvo lojalista s brigadirom Banastre Tarletonom doslovce je pobjeglo s bojišta ostavljajući topništvo i već razbijene pješake. Kraljevski topnici odbili su predaju i hrabro se borili oko svojih topova do posljednjeg s nadmoćnijim kontinentalnim pješaštvom.


dramatična bitka 'prsa o prsa' kod Cowpensa

Britanci su izgubili više od 100 vojnika i lojalista, a 652 ih je zarobljeno. Poraz kod Cowpensa ozbiljno je poljuljao daljnje britanske planove, a lord Cornwallis morao je odustati od svog prodora dalje prema Sjevernoj Karolini. Briljantna zamisao (taktika) za bitku generala Morgana još i danas proučava i uči se na prestižnim svjetskim vojnim akademijama.

- 15:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 31.12.2011.

Bitke američkog rata za nezavisnost

Bitka kod Cowpensa – 17. siječanj 1781.

Početkom 1781. godine rat u britanskim američkim 'Južnim kolonijama' ušao je u fazu u kojoj su obije strane dale sve od sebe, ali pri tomu ništa nije bilo riješeno. Naime, ni Britanci ni kontinentalci nemaju dovoljno snage za neku odlučujuću ofenzivnu operaciju, pa su se bojna djelovanje svela na gerilska djelovanja i prepadne akcije. U takvoj situaciji doći će do jedne 'malene bitke' koja će završiti pobjedom kontinentalaca i koja će opetovano podići bojni moral kontinentalcima i vratiti nadu da se rat ipak može dobiti. Bila je to bitka kod Cowpensa.

Prije nego opišem bitku kod Cowpensa da razjasnimo još jednu 'nelogičnost' filma 'Patriot' (film je film, meni se osobno dopada, ali ponekad može zbuniti neupućene ljude). No, dobro, dakle, Mel Gibson po zamišljenom scenariju zapravo je kombinacija dva povijesna lika, a to su general Daniel Morgan (zapovjednik i heroj bitke kod Cowpensa, jer upravo on je smislio mudru taktiku 'odstupanja milicije' i vraćanje natrag u bitku) i general Francis Marion (kontinentalci su ga nazivali 'Lisica iz močvare' odnosno 'močvara Fox'), a Britanci pak 'Duh iz močvare Fox' – 'Spirit of the swamp Fox'). Naime, general Marion začetnik je gerilskog ratovanja kod kontinentalaca u Južnoj Karolini.



Priprave za bitku i obostrani raspored

Dakle, kontinentalni general Morgan dobro je proučio i procijenio brigadira Tarletona, pa ga je odlučio dočekati na rijeci Broad (Broad River). Točnije, general Morgan izabrao je poziciju za svoj bojni složaj na dva niska brežuljka vjerujući da će Tarleton jednostavno jurnuti nakon što osjeti da može pobijediti.

General Morgan zapravo je smislio originalni plan (klopku) za britanskog brigadira Tarletona i njegove postrojbe. U prvu bojnu crtu general Morgan poslao je strijelce iz sastava kontinentalnih milicija Georgie i Sjeverne Karoline, a iza njih postavio je kontinentalne regulare iz Marylanda i Delawara i to tako da je njihov položaj nadvisivao položaje kontinentalnih milicija. Iza složaja regulara prikrili su se kontinentalni laki draguni iz 3. kontinentalne dragunske konjaničke pukovnije pod zapovjedništvom brigadira Williama Washingtona (rođak generala Washingtona).

Opet ovdje moram na trenutak napustiti slijed opisivanja bitke i navesti još jednu povijesnu činjenicu, a radi se o zastavi 3. kontinentalne dragunske konjaničke pukovnije. Naime, zastava je nosila naziv 'samo tamnocrveno'. Kako je brigadir Washington dobio novu ustrojenu postrojbu draguna ona nije još imala svoju zastavu. Mladi brigadir, prije bitke, udvarao je gospođici Jane Elliott i nakon sat vremena provedenih zajedno ona mu je uzvratila ljubav. No, ubrzo je brigadir morao napustiti svoju voljenu i krenuti u bitku, a ona mu je na rastanku rekla: 'Čekat ću vijest o pobjedi tvoje zastave.' Zbunjeni brigadir je prozborio: 'Ali, pa ja nemam zastavu.' Na to se gospođica Elliott slatko nasmijala odgovorila: 'Onda ću ti ja pokloniti jednu.' Otišla je u kući i strgnula pola tamnocrvene baršunaste zavjese. Od toga dana 3. kontinentalna dragunska konjanička pukovnija nosila je ponosno 'samo tamnocrveno' i s njom se ovjenčala u hrabrosti i slavi tijekom bitaka. Brigadir Washington kasnije je oženio Jane Elliott.

- 22:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.12.2011.

Bitke američkog rata za nezavisnost

Bitka na King's Mountain – nastavak

Tijek i završetak bitke

Kada je bitka započela bojnik Ferguson pokušao je organizirati svoje iznenađene vojnike. Kod kontinentalaca pak je došlo do samostalnog djelovanja svake napadačke kolone, napad nije bio organiziran i svi su se borili po svom nahođenju. Taj početni metež čini se da je ipak više zbunio lojaliste i njihove zapovjednike. Gdje god da je bojnik Ferguson organizirao otpor i protunapad kontinentalci bi se nakratko povukli, a napad bi uslijedio iz drugog smjera.

Bojnik Ferguson uspio je organizirati ukupno tri uspješna protunapada. Kod kontinentalaca je poginuo brigadir Williams, a brigadir McDowell je bio ranjen. Metež bitke potrajao je cijelih 65 minuta, kontinentalci su se nakon svakog protunapada lojalista raspršili po šumi i nastavili pucati iza svakog stabla, a potom bi 'grunuo' novi napad iz drugog smjera.

Lojalisti su pretrpjeli znatnije gubitke, pa su se pokušali predati, ali je bojnik Ferguson svojim mačem skidao bijele zastave svojih vojnika i tražio od njih da se nastave boriti i pokušavao ih je bodriti uzvikujući: 'Hurrah, hrabro dečki, pobjeda je naša!' Nekoliko vojnika i lojalista uz desetak časnika okupilo se oko bojnika Fergusona i pokušalo proboj, ali bojnik je pogođen i taj protunapad je slomljen.

Photobucket
pokušaj proboja bojnika Fergusona i britanskih lojalista

Nakon pogibije bojnika Fergusona najstariji časnik (po činu) kod lojalista bio je satnik Abraham DePeyster koji je preuzeo zapovijedanje i ubrzo istaknuo bijelu zastavu. No, sada kontinentalci bez obzira na bijelu zastavu (znak predaje na koji treba prestati svako daljnje bojno djelovanje) nastavljaju pucati u lojaliste koji odbacuju oružje.

Tog trenutka kontinentalci su počeli dovikivati lojalistima: 'Osveta za Buforda i njegove vojnike (Waxhaw Massacre)! Nema zarobljenika i nema predaje! Taj pokolj potrajao je 'srećom' svega nekoliko minuta koliko je trebalo da svijest kod kontinentalnih časnika ipak proradi. Prvi su reagirali brigadiri Campbell i Sevier koji su svojim tijelima stali štititi lojaliste koji su se predavali, potom je još nekoliko časnika istrčalo ispred pomahnitalih pripadnika kontinentalne milicije, a potom su i neki od kontinentalnih vojnika napokon shvatili da nije u redu pucati u protivnika koji se predaje.

Na kraju, lojalisti su izgubili 300-tinjak vojnika, još 163 ih je bilo ranjeno, a oko 700 ih je zarobljeno. Kontinentalci su imali 29 mrtvih i 58 ranjenih. Nakon bitke mrtvi su na brzinu pokopani u plitke grobove, ranjeni prikupljeni i ostavljeni u taboru, jer kontinentalci su se bojali da će ubrzo stići postrojbe lorda Cornwallisa.

Bojnika Fergusona, koji je na tijelu imao sedam smrtonosnih rana, omotali su u volovsku kožu i tako su ga pokopali.

- 20:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 28.12.2011.

Bitke američkog rata za nezavisnost

Bitka na King's Mountain – nastavak

Uvod u bitku – obostrane priprave

Dakle, zapovjednici kontinentalne milicije Virginie, Sjeverne i Južne Karoline nakon ozbiljnog shvaćanja prijetnje britanskog bojnika Fergusona okupili su sve svoje snage koje su narasle na oko 1100 pripadnika milicije koji su u povijesti zapamćeni kao 'Overmountain Men' (po pustinji zapadno od grebena Appalachian planine). Prvi susret i smotra 'Overmountain Men' bio je na Sycamore Shoals u blizini današnjeg grada Elizabethton (Tennessee) nadnevka 25. rujna 1780.

No, nakon ovoga kratkog predaha 'Overmountain Men' morali su ubrzano krenuti dalje, a sada je prijetila opasnost da se sukobe s pripadnicima plemena Cherokee čiju su zemlju trebali priječi. Sreća se ovaj puta osmjehnula pripadnicima 'Overmountain Men' jer je šogor brigadira Clevelanda, Joseph Martin (trgovao je s Cherokee, pa su mu oni i vjerovali), uspio dogovoriti slobodan prijelaz zemlje Cherokee.

Photobucket

Do 30. rujna 'Overmountain Men' izbili su na područje Burke County (Kvekerske livade) u Sjevernoj Karolini gdje su se spojili s 350 pripadnika milicije North Caroline koje je doveo brigadir Benjamin Cleveland. Tako je sada brojčana snaga kontinentalne milicije narasla na 1400 ljudi, a tim odredom zapovijeda čak pet brigadira što nije dobro vojnički gledano (mora biti samo jedan zapovjednik). Bez većih problema dogovoreno je da glavni zapovjednik bude brigadir William Campbell, a ostala četvorica bit će mu zamjenici i vodit će svoje odrede.

Odore kod pripadnika kontinentalnih milicija nije bilo, pa su se ljudi odjenuli po svom nahođenju. Oružje kontinentalaca također je bilo raznoliko, od lovačkog, otetog u Pennsylvaniji od njemačkih 'hessena', pa do indijanskih sjekirica. Na drugoj strani kod Torijevaca postoji nešto britanskih vojnih odora (crvenih vojničkih kaputa - mundira), a isto je stanje i s oružjem.

U međuvremenu, dva dezertera kontinentalaca prebjegla su k bojniku Fergusonu i obavijestili ga da se prema njemu kreću znatnije snage kontinentalnih milicija. Zašto je bojnik Ferguson čekao čak tri dana da nešto poduzme ostat će zauvijek nejasno. Naime, mogao se povući natrag prema nastupajućim odredima lorda Cornwallisa ili barem prema gradu Charlotte. No, on je ostao u taboru na Kraljevskoj planini i jedino što je uradio poslao je brzoteču (kurira) lordu Cornwallisu s molbom za pojačanjem. No, poruka će stići prekasno (dan nakon bitke).

Photobucket

Nadnevka 1. listopada bojnik Ferguson i dalje ostaje pasivan u North Carolina i poziva po drugi put kontinentalne milicije na predaju. Kontinentalci su sada napokon dobili točnu poziciju lojalista i o njihovoj brojčanoj snazi koja je također do 6. listopada narasla na oko 1500 ljudi. Problem kontinentalaca je bio što svi nisu imali konje (samo 900 njih bilo je na konjima), pa su oni poslani naprijed da zaustave daljnje kretanje lojalista. Cijelu noć 6. na 7. listopada padala je jaka kiša. Do ranog poslije podneva kontinentalci su uspjeli doseći padine Kraljevske planine.

Početak bitke – 1500 07LIS1780

Bitku je (napad) započelo onih 900 kontinentalaca koji su stigli na konjima (među njima bio je i John Crockett, otac Davy Crocketta kasnijeg heroja bitke kod Alama). Kontinentalci su ustrojili osam napadačkih skupina od 100 do 200 ljudi. Nadalje, bojnik Ferguson nije ništa poduzeo za osiguranje svog tabora. Nisu postavljena bojna osiguranja i nisu izgrađeni paljbeni položaji, a i on sam uopće nije svjestan da se u podnožju planine već nalaze napadačke kolone kontinentalaca. U taboru lojalista bilo je oko 1100 ljudi, a od toga samo oko 100-tinjak britanskih vojnika koji su pratili bojnika Fergusona na njegovoj misiji.

Photobucket

Kontinentalci su napad počeli napadačkim skupinama pod zapovijedanjem brigadira Seviera i Campbella i to uz pokliče koji su 'ledili krv u žilama'. Bile su to najdalje napadačke skupine. Britanski satnik DePeyster okrenuo se bojniku Fergusonu i rekao: 'Ovo su prijeteći vriskovi, ovo neće na dobro izaći, to su prokleta deranja gospodine bojniče!'. Ostalih sedam napadačkih skupina kontinentalaca vodili su brigadiri Shelby, Williams, Lacey, Cleveland, Hambright, Winston i McDowell i upravo ove napadačke kolone potpuno su iznenadile lojaliste (časnik lojalista Alexander Chesney kasnije je ispričao da uopće nisu ni slutili da su im kontinentalci tako blizu).

- 21:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 27.12.2011.

Bitke američkog rata za nezavisnost

Bitka na King's Mountain – 7. listopad 1780.

Opća situacija krajem 1779. i početkom 1780.

Tijekom 1779. godine britansko zapovjedništvo u Američkim kolonijama promijenilo je svoje prvotne planove. Naime, britanska bojna djelovanja na sjeveru nisu polučila željene i očekivane rezultate, pa je novi plan bio pokušaj opetovanog pokoravanja Južnih kolonija. Tako su 'Britanske snage' stekle nadzor nad svim važnim točkama u Georgiji 'Peach State' (Država breskvi). 'Američke snage' (kontinentalci) poduzele su očajnički napad kako bi grad Savannah preotele Britancima, ali su odbijeni uz velike gubitke (uključujući pogibiju poljskog grofa Pulaski i narednika Jasper).

Tijekom 1780. britanski zapovjednik Sir Henry Clinton poduzeo je opsežnu i razarajuću opsadu grada Charleston u Južnoj Karolini (South Carolina). Dakle, jednostavno govoreći u Južnoj Karolini je istinski 'pakao', svaki djelić Južne Karoline je napadnut i opljačkan, a posebno se tijekom pljačke ističu 'britanski Amerikanci' (lojalisti Torijevci). Sve je kazivalo da su sve nade za 'kontinentalce' izgubljene.

Photobucket

Situacija pred bitku na King's Mountain

Okrutnost prema protivniku, odnos bez milosti i bestijalne pljačke kontinentalaca od strane britanskih lojalista (Torijevci) u Južnoj Karolini vrlo brzo će isprovocirati 'sličan odgovor' kontinentalaca, odnosno pripadnika kontinentalne milicije. Meni je ovdje osobno jako zanimljiv stav britanskih, ali i 'mladih' američkih (kontinentalnih) časnika. Naime, nakon nemilog događaja (bitke) i jedni i drugi, dakako više britanski, ogradili su se od postupaka svojih 'paravojnika' (pripadnika milicije).

Dakle, britanska 'gospoda časnici' ogradili su se na vrlo čudan način da je to bila bitka 'Amerikanaca međusobno' (britanski lojalisti i pripadnici kontinentalne milicije). To bi možda i donekle 'držalo vodu', ali zapovjednik britanskih lojalista je britanski časnik bojnik Patrick Ferguson koji je 22. svibnja 1780. imenovan Inspektorom britanskih (lojalista) paravojnika i kao takav imao je jasnu zapovijed: organizirati britanske lojaliste (Torijevce) na području 'kolonije Carolina Backcountry' i s tom snagom štititi lijevi bok lordu Cornwallisu i njegovim postrojbama. Da zaključim: ovo je vojna zapovijed s točnom misijom i zadaćom i tu više nema nikakvog govora o kojekakvim 'paravojnicima', jer tom zapovijeđu svi britanski lojalisti postaju vojnici uključeni u ratni sukob.

Idemo dalje, ali sada na kontinentalce, odnosno američke vojne zapovjednike. Njihova obrana (ponašanja pripadnika kontinentalne milicije tijekom i nakon bitke) također je na 'klimavim nogama'. Naime, nikakva osveta vojnicima tijekom bitke nije dopuštena, pa nekakvi izgovori poput: 'Torijevci su tijekom bitke kod Waxhawsa ('Waxhaw Massacre', ili 'Buford Massacre' koji se dogodio 29. svibnja 1780.) postupali slično, te Torijevci su pljačkali imovinu kontinentalaca … ne dolaze u obzir i 'ne piju vodu'.

No, dobro, da ja napokon i opišem to što se dogodilo tijekom bitke na 'Kraljevskoj planini' (King's Mountain).

Uvod u bitku – premještanje i zauzimanje pozicija

Već 2. rujna 1780. bojnik Ferguson okupio je oko 1000 britanskih lojalista i krenuo u hodnju na zapad prema gorju Appalachian (današnja granica država Tennessee i North Carolina) gdje je stigao oko 10. rujna. Po dolasku bojnik Ferguson je zapovjedio da se podigne tabor na platou 'King's Mountain' s osloncem na grad Gilbert Town. Odatle je on osobno uputio vrlo provokativnu poruku zapovjednicima kontinentalnih milicija Sjeverne i Južne Karoline: 'Položite oružje ili ću u vašu zemlju doći 'ognjem i mačem'.

Zapovjednici kontinentalne milicije Sjeverne Karoline, brigadiri Isaac Shelby i John Sevier, ozbiljno su shvatili prijeteću poruku bojnika Fergusona, pa su u pomoć pozvali i zapovjednike kontinentalnih milicija Južne Karoline i Virginie. Brigadir William Campbell odazvao se sa svojom milicijom Virginie, a isto tako i brigadir Benjamin Cleveland obećao je da će dovesti svoju miliciju Južne Karoline.


- 22:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se