Bitke kroz povijest http://asboinu.blog.hr

subota, 16.01.2010.

Bitke landsknehta

Landsknehti (najamničko pješaštvo)

Podizanje landsknehta na oružje (mobilizacija) mogao je zapovjediti, u početku, samo car, a kasnije i drugi suvereni (Kriegsheer) koji bi u tu svrhu izdao zapovijed, akt nazvan 'patentom', kojom bi taj posao (provedba mobilizacije) u njegovo ime proveli istaknuti ratnici (Werbeheren), a koji bi opet kasnije bili imenovani (promovirani) u čin brigadira (u početku je naziv 'Obriste Hauptleute', kasnije 'Obriste', dok se naziv napokon nije zadržao na 'Oberste' što pak je i danas naziv za čin brigadira u njemačkoj vojsci).

'Patentom', tom zapovijedi, je bilo točno definirano koliko će pukovnija imati satnija i točno određeno brojčano stanje tih satnija, kao i njihov ustroj. Nadalje, uz 'patent' je stavljeno brigadirima na raspolaganje i određena suma novaca u gotovini, ili pak putem kreditnog pisma, a ponekad su kreditiranje provodili i brigadiri samostalno (oni imućniji i bogatiji), a nakon rata car bi im vračao potrošen novac.

Svaki od brigadira ustrojavao bi svoj stožer i određivao svog zamjenika koji se nazivao 'Oberste Liuetenant' (odgovara današnjem činu pukovnika HKoV). U stožeru su se nalazili i stožerni časnici koji su bili zaduženi za poslove vojničke stege, sudstva, opskrbe i ostalih logističkih poslova.

Brigadiri su sami birali kapetane (odgovara današnjem činu satnika HKoV) koji su zapovijedali satnijama (borbenim postrojbama), a kapetani pak su određivali svoje zamjenike 'Lieutenant' (poručnik koji odgovara današnjem činu natporučnika HKoV), te 'Federich' (zastavnik koji odgovara današnjem činu poručnika HKoV).

Ti natporučnici i poručnici izabrali bi dočasnika 'Feldweybel' (narednik koji odgovara činu današnjeg časničkog namjesnika u HKoV) koji je bio zadužen za kompletnu obuku vojnika landsknehta.


karakterističan (tipičan) landsknecht

Obični vojnici landsknehti između sebe sami su birali 'Gemeiner Weybel' (obični narednik koji odgovara činu narednika HKoV), te 'Furierer' (vođe što odgovara današnjem činu desetnika HKoV) i 'Rottmeister' (razvodnike što odgovara današnjem činu skupnika u HKoV).

Po prvi put, za razliku od riterskih feudalnih vojski, kod landsknehta časnik nije morao biti isključivo plemić. Kod landsknehta presudno je bilo vještina, iskustvo i hrabrost.

Kada bi se ustrojio zapovjedni, stožerni i dočasnički kadar oni bi na raznim sajmovima, ali i na drugim mjestima, gdje su se okupljali ljudi pogodni za vojnu službu, pristupali 'vrbovanju' ljudi koji su imali oružje, te im odmah isplaćivali predujam u novcu uz njihovu obvezu javljanja u određeno vrijeme, na određenom mjestu, u potpunoj spremnosti za polazak u bitku, ili rat.

On koji bi raspolagali kvalitetnijim oružjem i oklopom mogli su dobivati i dvostruku plaću. Kada se izvršila smotra okupljenog ljudstva brigadir je preuzimao zapovijedanje nad svojom postrojbom. Odnosno, kako je sve ljudstvo postrojbe stavljao pod svoju vlast 'regiment' postrojba je dobivala vojni naziv regimenta (pukovnija).

Interesantno je kod landsknehta to što su pukovnija i satnija bile samo administrativne postrojbe od kojih su se ustrojavale borbene postrojbe nazvane bataljuni (bojne).

Nadalje općenito o landsknehtima drugi put.

nedjelja, 10.01.2010.

Bitke landsknehta

Bitke landsknehta (najamničko pješaštvo) od 15. do 17. stoljeća

Situacija u doba pojave landsknehta

Dolaskom na prijestolje 1483. francuski kralj Charles VIII. nastavio je s ekspanzionističkom (Osvajačkom) politikom svojih prethodnika. Kralj Charles VIII. okrenuo se na sjeveroistok u potrazi za svojim teritorijalnim ciljevima, a na tom smjeru našla mu se Italija kao manja zaprijeka.

Vladar grada Milana Lodovico Sforza – il Moro stalno je podsticao francuskog kralja Charles VIII. da uzme prijestolje Napuljske Kraljevine, pa je tako tijekom siječnja 1492. Milano potpisao s francuskim kraljem Savez i neutralnost u njegovom ratu s Napuljskom Kraljevinom.

Grad Milano pak je u to doba zapravo bio glavni ulaz u tadašnju Italiju, a francuski kralj potpisao je sporazum i s njemačkim kraljem Maksimilijanom I. o podijeli tadašnje Italije. Tim sporazumom njemački kralj dobio je odriješene ruke za obračun s Venecijom, a francuski kralj s Napuljom.

Trenutak kada je španjolski kralj objavio da je Kolumbo otkrio Ameriku i anketirao neke dijelove u ime španjolskog kralja, bio je trenutak koji su njemački i francuski kraljevi čekali da krenu u svoj ekspanzionizam.

Landsknehti (najamničko pješaštvo)

Naziv za Landsknehte (nje. Landsknechte, fra. lansquenets) prvi je put uporabio austrijski nadvojvoda Maksimilijan za najamnike koje je prikupio iz Austrije, Njemačke i Švicarske nakon bitke kod Gingata (Guinegatte ili Angingat ili Enguinegatte), selo u francuskom departmanu Pas de Calais, tijekom bitke 1479. protiv tadašnjih nizozemskih stališa (stalež).

Upravo zahvaljujući Maksimilijanu I. koji će postati njemački kralj 1486. a od 1508. i rimski car landsknehti su postali specifično njemačko najamničko pješaštvo. Pojavom landsknehta prestaju postojati vitezovi kao ratnici.


švicarsko pješaštvo glavni oponent landsknechta

Naime, Maksimilijan I. dobro je procijenio da je feudalni poziv (plemići vitezovi) postao potpuno neefikasan, a najamničke bande koje su se ustrojavale nezavisno nepouzdane tijekom bitke i neobuzdane tijekom mira.

Tako Maksimilijan I. ustrojava landsknehte, najamničko pješaštvo koje će se ustrojavati po njegovom pozivu, ratovati samo za njegove interese i demobilizirati nakon zaključenog mira. U tadašnjem trenutku društvenog razvoja vojska najamnika za vrijeme mira nije se mogla uzdržavati, ali je stalno bila nazočna i mogla se brzo podizati (mobilizirati).

Tako je njemački Reichstag u Wormsu 1495. odobrio caru Maksimilijanu I. da može vrbovati i ustrojavati landsknehte po cijelom Reichu (Carstvu).

Dobro, za uvod bi bilo dosta, nastavljam drugi put.

nedjelja, 03.01.2010.

Hrvati - ratnici i vojnici

U ime starih pravica - bitka za Međimurje 24. prosinca 1918.

… izmeđ' Mure i Drave, domaja je moja, od majke Hrvatske samo nas Drava odvaja …

Još od 1861. godine u Čakovcu, a time i u cijelom današnjem Međimurju, ustoličila se mađarska vlast i uprava. Oduvijek je tuđin obilato koristio prirodnu izoliranost Međimurja od ostatka Hrvatske, ali nikada taj tuđin nije mogao uništiti duhovnu svijest Međimuraca o povezanosti s majkom Hrvatskom.

Upravo to, snažna svijest o nacionalnoj pripadnosti Međimuraca Hrvatskom korpusu, osujetilo je uvijek svaku asimilaciju i zauvijek sačuvalo nacionalni entitet. Tako je bilo i te, sada već davne 1918. godine Gospodnje. Tijekom krvavog studenog, točnije u noći 12. studenog, iz Nedelišća je u Varaždin prebjeglo nekoliko mladića koji su donijeli vijest o zločinima koje je počinila Mađarska vojska na području Međimurja.

Naime, 'kotoripskom notarijušu' Gustavu Bruneru ukradeno je nekoliko gusaka, a mađarski natporučnik odlučio je krvavo kazniti Međimurce za tu krađu. Bez ikakvih dokaza, samo na temelju sumnje da su mogući počinitelji, strijeljano je i povješano ukupno 75 Međimuraca (64 muškarca i 11 žena).

Bila je to kap koja je prelila čašu koja se punila gotovo sto godina nepravde i trule mađarske vlasti u Međimurju. Bojnik Hrvatske vojske Ivan Tomašević dobio je zapovijed od Narodnog vijeća da silom zauzme Međimurje. Bojniku Tomaševiću na raspolaganju su tog trenutka bile dvije satnije 'Varaždinska satnija' u koju su ušli Varaždinci i ostali dragovoljci, te 'Međimurska satnija' koju su činili isključivo Međimurci prebjezi.

Te dvije satnije ustrojile su 'Međimurski odred' Hrvatske vojske koji je 13. studenog 1918. u 2200 prešao preko željezničkog mosta rijeku Dravu i bojno napredovao prema Nedelišću. Nakon kraćih bitaka s Mađarskom vojskom ujutro je zauzeto Nedelišće, ali su tijekom dana Mađarima stigla pojačanja. Razvila se kratkotrajna, ali vrlo žestoka bitka za Nedelišće. Hrvatska vojska, točnije 'Međimurski odred', pretrpio je teške gubitke i bio je prisiljen povući se pod borbom natrag u Varaždin.

Međutim, 6. prosinca 1918. godine Narodno vijeće u Varaždin je uputilo nešto snažniju grupaciju Hrvatske vojske koju su činili odredi iz Zagreba, Karlovca i Nove Gradiške, a zapovijedao im je pukovnik Hrvatske vojske Dragutin Perk. Bila je to brojčano jaka i izuzetno dobro opremljena vojska koja je 24. prosinca 1918. iz tri smjera prodrla u Međimurje u 0600 ujutro.

Prvi (glavni) smjer napora Hrvatske vojske za oslobođenje Međimurja bio je preko željezničkog mosta na rijeci Dravi prema Čakovcu. Drugi (pomoćni) smjer napora kretao se preko Otoka, gdje je Hrvatska vojska pod zapovjedništvom bojnika Pogledića, uz pomoć dvadesetak čamaca, a koje su tamo dopremili mještani Otoka, forsirala Dravu i bojno napredovala prema Čakovcu. Treći (pomoćni) smjer napora kretao se od Dravskog Središća pod zapovjedništvom bojnika Hanneberga.

'Majore Györy! U ime starih pravica pozivam Vas na predaju. Vaše su satnije opkoljene!' – bile su to riječi konjaničkog bojnika HV Georgijevića koje je uputio zapovjedniku mađarskih snaga u Čakovcu koje su se utvrdile i pokušale braniti oko glavnog željezničkog kolodvora.

Mađarski bojnik prvo se konzultirao sa svojim podređenim zapovjednicima, a kada su ga ovi izvijestili da su hrvatske snage već izbile do Svete Jelene (Šenkovec) na sjeveru i do samoga Buzovca na jugu, te da se opasno približavaju i s istoka, bojnik Györy zapovjedio je da se istakne bijela zastava predaje.

Bilo je to 103024PRO1918, a time su hrvatske satnije ušle u grad Čakovec bez borbe i prolijevanja krvi. No, Mađarska vojska ipak se nije željela olako povući iz Međimurja, pa se u njegovom najistočnijem dijelu s osloncem na rijeku Muru željela oduprijeti.

Tada je u Čakovec naišao brzi putnički vlak iz smjera Pragerskog (Slovenija) koji je redovito prometovao za Budimpeštu. Pukovnik Perk zapovjedio je satniku Sertiću da se s osam strojnica i polovicom Varaždinske bojne ukrca u vlak i zauzme željeznički most preko rijeke Mure u Kotoribi.

Hrvatska vojska, točnije vojnici iz sastava 'Varaždinske bojne', pod zapovjedništvom satnika Sertića u brzom naletu iskočili su iz vlaka i potpuno zbunili i iznenadili mađarske vojnike na mostu i brodovima koji su bili kod Kotoribe i Kakinje.

Njihovim zauzimanjem propala je svaka daljnja mogućnost Mađarskoj vojsci da pruži otpor Hrvatskoj vojsci tijekom oslobađanja Međimurja. Dakle, bitka za oslobođenje Međimurja završena je u 130024PRO1918, a istoga dana u Čakovcu je održana prva hrvatska javna skupština u dvorištu građanske škole.

Već 9. siječnja 1919. na trgu ispred franjevačkog samostana u Čakovcu skupilo se oko 10 000 Međimuraca koji su javno tražili pripojenje Međimurja matici Hrvatskoj. Tek godine 1920. Mađarska će se i 'službeno pravno' odreći Međimurja svojim potpisom na dokument o miru s Hrvatskom koji je potpisan u Trianonu kod Pariza.

srijeda, 30.12.2009.

Hrvati - ratnici i vojnici

Bitka kod Schwechata

Već ujutro 27. listopada ban Jelačić zapovjedio je svim hrvatskim postrojbama priprave za borbu s nastupajućim mađarskim postrojbama. Hrvatske postrojbe ozbiljno su shvatile banovu zapovijed i započele s užurbanim pripravama za borbu s mađarskim postrojbama.

Noću 29. listopada 1848. stigla je i hrvatska 4. divizija kojom je zapovijedao general bojnik Ottinger, a u kojoj su bile dvije brigade mješovitog sastava, jer je u međuvremenu i austrijska carska vojska iz sastava Auerspergovog 2. armijskog zbora poslala Hrvatskoj vojsci pojačanje snage jedne divizije kojom zapovijeda general Csorich.

Tako sada hrvatska 4. divizija u svom sastavu ima dvije brigade slijedećeg sastava: brigada kojom zapovijeda general bojnik Baltheser (austrijska 2. kirasirska pukovnija, austrijska 3. kirasirska pukovnija i topnička bitnica), te brigada kojom zapovijeda general bojnik Lederer (4. bojna otočke graničarske pukovnije, 1. bečka dragovoljačka pukovnija, austrijska lovačka /oštri strijelci/ bojna, austrijska dragunska pukovnija, 2. Chewauxlegers pukovnija i bitnica topova).

Nešto kasnije stigla je još i austrijska konjanička divizija kojom zapovijeda general Liechenstein. Hrvatskoj vojsci (banu Jelačiću) na raspolaganju je i hrvatski 'dodatni zbor' (osobna pratnja i bojno osiguranje bana) koji u svom sastavu ima: inženjerce (opkopare i pionire minere), lovačku bojnu 'oštrih strijelaca' (ovo bi u nekakvoj usporedbi s današnjim modernim ustrojem trebali biti snajperisti – po Athumanunhu), banderij husara iz husarske banske pukovnije (ove husare ja od milja nazovem 'plavetni husari', jer nose plave dolame i razlikuju se od mađarskih koji nose zelene kontuše), a tu je i jedna turopoljska pješačka satnija ustrojena od slobodnih Turopoljaca.

Bojni raspored mađarskih postrojbi ustrojavali su dragovoljci ustrojeni u bojne i Nacionalna garda (mobilizirani mađarski vojnici) koji su se oslanjali na izvježbane mađarske vojnike koji su prije 'revolucije' služili u carskoj vojsci. Bile su to po bojnoj kvaliteti odlične postrojbe linijskog pješaštva redovite vojske koja je kod Pakozda onako hrabro i uporno odbijala sve napade.

Dakle, Mađari imaju postrojbe koje imaju svoju borbenu čvrstoću i odličnu stegu, a baš tim postrojbama zapovijedaju odlični mađarski časnici poput bojnika Guyona i Georgeia, te brigadir (colonel) Repassya.

Temeljna bojna zamisao mađarskih zapovjednika bila je slijedeća: napad će započeti postrojbe desnog krila mađarskog bojnog složaja, te nakon toga središte bojnog složaja treba prodrijeti preko Schwechata i Simmeringa gdje je trebalo dočekati ispad bečkih 'revolucionara' i s njima ostvariti bojni dodir. Lijevo krilo mađarskog bojnog složaja trebalo je štititi, pokrivati i braniti otvoreni bok mađarskog središta, jer mađarski zapovjednici itekako su dobro poznavali hrvatsko bansko konjaništvo i husare 'plavetne' koji su se najviše tu voljeli 'zaletjeti', napraviti pravi 'ršum' i 'pomutnju', što bi moglo ugroziti tempo napada mađarskih postrojbi.

Dakle, bitku započinju mađarske postrojbe u 0600 na položaj hrvatske 2. gradiške bojne iz sastava gradiške graničarske pukovnije, te na odjele serežana koji su svoj bojni složaj oslonili baš na gradišku 2. bojnu. Hrvatski vojnici pružili su izuzetno žilav, jak i organiziran otpor, ali su nakon četiri sata bitke ostali bez streljiva, te su se poradi toga morali presložiti, točnije, morali su se povući sa svojih početnih obrambenih položaja.

Iako su mađarske postrojbe tijekom napada postigle početne taktičke uspjehe, žilav i uporan otpor i obrana hrvatskih postrojbi, posebice onih koje su se utvrdile u mlinovima Thurnmühle i Neumühle, pomutio im je ostvarenje i ispunjenje plana. Nakratko mađarske postrojbe ovladat će s Neumühle, ali iznenadnim, neočekivanim i odlučnim jurišem jedne hrvatske pješačke satnije pod zapovjedništvom poručnika Zagića mlin je vraćen u ruke hrvatskih postrojbi.

Nakratko, ovdje treba napraviti raščlambu bitke, jer ona ovdje ulazi u ključnu fazu. Naime, početni bojni taktički uspjesi mađarskih postrojbi doveli su gotovo sve hrvatske postrojbe u teške položaje, no, mađarske postrojbe nekontrolirano potrošile su bojnu snagu i izdržljivost mađarskih vojnika, mađarski vojnici počeli su osjećati bojni zamor i umor, pa mađarski zapovjednici pokazuju neodlučnost, a i ispad bečkih 'revolucionara' neopravdano je izostao.

Na drugoj strani, hrvatskim i austrijskim zapovjednicima neodlučnost mađarskih časnika jednostavno je došla kao neočekivani poklon. Nakon početnih grešaka koje su počinili hrvatski i austrijski časnici u rasporedu bojnog složaja, sada su dobili idealnu priliku da to brzo poprave. Napokon je i sam knez Lichtenstein uspio pokrenuti svoje konjaništvo koje je tijekom bitke ostalo potpuno pasivno i uopće se nije pokrenulo.

Međutim, austrijsko konjaništvo u svom naletu djelovalo je toliko zbunjeno i toliko neorganizirano, pa da nije bilo žalosno, doista bi bilo smiješno. Naime, hrvatske pješačke postrojbe uspjele su se obraniti na svim položajima, ali ispad i navala (protuudar) carskog konjaništva nikako da se dogodi.

Prvi je strpljenje i živce izgubio Načelnik stožera bana Jelačića, general Zeisberg, te je stao na čelo hrvatskih konjanika i poveo ih u napad na uzvisinu nedaleko Neukettenhofa koju su preoteli od mađarskih postrojbi i tako omogućili vlastitom topništvu da tu postave svoje topničke položaje.

Upravo s te uzvisine hrvatsko i austrijsko carsko topništvo snažno je batiralo mađarske postrojbe u sam bok napadačkog složaja. Strašna paklena paljba i vatra topova potpuno su poljuljali i ono malo bojnog ćudoređa mađarskih vojnika, pa se oni nenadano stanu povlačiti. U napadu je ostala samo usamljena peštanska dragovoljačka bojna pod zapovjedništvom satnika Gozona.

Sada pak se dogodilo nešto što ni jedna vojska ne želi ni zamišljati, a kamoli da im se to i dogodi! Naime, mađarski topnici ostali su bez streljiva i nisu mogli kontrabatirati hrvatsko i austrijsko topništvo.

Tada pak je u istodobnu navalu krenula hrvatska 2. divizija pod zapovjedništvom generala Kempena. Nasrtaj hrvatske 2. divizije bio je uništavajući, razarajući i razbijajući te je katastrofa mađarskog središta sada bila neizbježna. No, mađarski vojnici lijevog krila uložili su nadljudske snage i napore kako bi zaustavili navalu hrvatske 2. divizije, pa im je to na kraju uz strašne i katastrofalne gubitke i uspjelo, a meni se čini da je to i spasilo cijelu mađarsku vojsku kod Schwechata od potpunog uništenja.

Na drugoj pak strani, samo zahvaljujući osobnoj intervenciji generala Ottingera i hrvatskim vojnicima iz njegove 4. divizije, točnije njihovoj hrabrosti i odlučnosti, juriš austrijskog carskog konjaništva pod zapovjedništvom kneza Lichtensteina nije završio potpunom blamažom i debaklom.

utorak, 29.12.2009.

Hrvati - ratnici i vojnici

Bitka kod Schwechata – 27. – 29. listopada 1848.

Taktička situacija pred bitku kod Schwechata – zatvaranje obruča oko Beča

Odmah po izbijanju i dolasku Hrvatske vojske pod Beč, 11. listopada 1848., dogodili su se i prvi oružani sukobi s bečkim 'pobunjenicima' i 'revolucionarima'. No, sve do 25. listopada 1848. svi ti oružani sukobi, vojničkim jezikom, slobodno se mogu nazvati običnim 'čarkama' i puškaranjem, pa zapravo sve to predstavlja nekakav uvod u pravu bitku za Beč koja će se odigrati kod Schwechata.

Već 25. listopada ban Jelačić izdaje zapovijedi za početak borbi s ciljem opsade Beča i glavnom zadaćom hrvatskih postrojbi – izgradnja mosta preko 'bečke vode' i zauzimanje Praterlusthausa sa svim mostovima koji se tamo nalaze. Noću, 25./26. listopada i cijeli idući dan hrvatska 3. divizija (3. bojna 1. banske graničarske pukovnije, 3. bojna 2. banske graničarske pukovnije, 4. bojna slunjske graničarske pukovnije, 1. bojna pješačke pukovnije, 2. bojna gradiške graničarske pukovnije,1. kirasirska pukovnija, 'Jelačićevi serežani' i jedna topnička bitnica) pod zapovjedništvom brigadira (colonel) Garamonta zapodjenula je teške, ogorčene i krvave bitke s bečkim 'ustanicima' na Prateru.

Hrvatska 3. divizija 1. armijskog zbora bana Jelačića postigla je početne uspjehe na Prateru, pa se sada i carska austrijska vojska, točnije brigada kojom zapovijeda general Wyss, napokon pokrenula u namjeri da postigne bojni kontakt i spoji se s hrvatskom divizijom brigadira Garamonta.

Napad carske vojske brigade generala Wyssa paljbeno je podupiralo carsko topništvo, a kako bi se omogućio nasrtaj (juriš) hrvatskih postrojbi iz hrvatske 3. divizije 1. armijskog zbora, carsko topništvo paljbu je prenijelo i koncentriralo na 'Zvjezdanu barikadu' (Sternbarikade) bečkih 'ustanika'.

Međutim, spajanje hrvatskih i carskih postrojbi, poradi snažnog (doista i hrabrog) otpora bečkih 'ustanika' onemogućeno je sve do pada mraka kada su 'ustanici' napokon poradi bojnog zamora i umora, te potpune tjelesne iscrpljenosti svladani.

Najkrvaviju, najdramatičniju i najtežu bitku vodila je 4. bojna slunjske graničarske pukovnije za Sofijin most (Sophienbrücke). Uzalud su hrvatski vojnici 4. bojne nasrtali na most, a hrvatski topnici iz bitnice koja je paljbeno podupirala 4. bojnu, gotovo su oglušili od neprekidne topničke paljbe (bitka je trajala cijelih osam sati, a toliko je trajala i paljba topova), ali most nije pao. No, kada pak su se hrvatski vojnici iz sastava 3. bojne 1. banske pukovnije probili na drugu obalu i zauzeli parni mlin (Dampfmüle), otpor 'ustanika' na mostu postao je nebitan i napokon je slomljen.

Glavni napad na Beč započeo je općom navalom i snažnim nasrtajima hrvatskih postrojbi u 103028LIS1848 na gradska vrata Beča. Hrvatska 1. divizija 1. armijskog zbora, pod zapovjedništvom podmaršala Hartlieba, sastava: 1. brigada (3. bojna otočke graničarske pukovnije, 4. bojna ogulinske graničarske pukovnije, grenadirska pukovnija i bitnica topništva) pod zapovjedništvom general-bojnika Kargera, 2. brigada (1. bojna otočke graničarske pukovnije, 3. bojna varaždinske graničarske pukovnije, 4. bojna ličke graničarske pukovnije, mješovita ogulinsko-slunjska pješačka bojna i dvije bitnice topova) pod zapovjedništvom general-bojnika Neustadtera, te 3. brigada (3. bojna križevačke graničarske pukovnije, 4. bojna križevačke graničarske pukovnije, 4. bojna đurđevačke graničarske pukovnije i bitnica topova) pod zapovjedništvom general-bojnika Dietricha, uspjela je probiti gradska vrata i zauzeti predgrađa Landstrasse i Erdberg, no, dalje su sve ulice bile zagrađene i zabarikadirane barikadama pa su se razvile izuzetno teške i krvave ulične bitke za svaku barikadu.

Na hrvatske vojnike otvarana je puščana paljba sa svih strana, s krovova, s prozora, iz podrumskih prozora i otvora, iz haustora, pa su u početku hrvatske postrojbe pretrpjele znatne gubitke. Tako je 4. bojna ogulinske pukovnije uletjela u unakrsnu paljbu 'ustanika' i u trenutku kada je izgledalo da će bojna biti uništena jedna satnija iz 3. križevačke bojne pod zapovjedništvom poručnika Lovrića poduzela je juriš bajunetama, a kad su joj se pridružili i Ogulinci i Serežani, 'ustanici' su popustili i u paničnom strahu od razgnjevljenih hrvatskih vojnika pobjegli.

Oko 1830 napadajne kolone 1. hrvatske divizije 1. armijskog zbora napokon su se spojile i prodrle sve do zgrade glavne carinarnice (Zollamsgebaude) i Doma invalida, a uzduž Bečkog potoka (Wienfluss) hrvatske postrojbe povezale su se s postrojbama austrijske carske vojske iz sastava 2. armijskog zbora pod zapovjedništvom grofa Auersperga.

Najtežu bojnu zadaću imala je hrvatska 3. divizija pod zapovjedništvom generala Garamonta koja je od 1100 do 1545 vodila tešku borbu na barikadi kod Franjinog mosta (Franzbrück), a kada su je probili našli su se iza leđa 'ustanicima' na Crkvenoj barikadi (Kirchenbarrikade). Padom i ove barikade u ruke hrvatskih postrojbi cijeli prostor Leopoldstadta bio je pod nadzorom hrvatskih postrojbi.

Do 29. listopada 1848. ujutro sva bečka predgrađa bila su u rukama hrvatskih postrojbi, ali sam grad Beč i dalje je bio čvrsto u rukama bečkih 'ustanika' i 'revolucionara'. Tada pak u blizinu Schwechata izbijaju postrojbe Mađarske vojske koje hitaju u pomoć bečkim 'ustanicima'.

Ban Jelačić odmah je izdao zapovijed svim hrvatskim postrojbama o pripremama za bitku s nastupajućim mađarskim postrojbama.

nedjelja, 27.12.2009.

Hrvati - ratnici i vojnici

Bitka kod sela Pakozda i jezera Velencze 29. rujna 1848.

Mađarski složaj pred bitku bio je slijedeći: desno krilo 3000 vojnika i bitnica topova pod zapovjedništvom generala Erna Kiša (Erno Kiss), središte složaja na koje se veže i lijevo krilo brojalo je 8500 vojnika i tri topničke bitnice, a zapovijeda im general Mihalj Repaši (Mihaly Repassy). Pričuva Mađarske vojske je pod zapovjedništvom generala Adama Telekija (Adam Teleky) i broji 4000 vojnika s dvije topničke bitnice.

Na drugoj strani (Hrvatska i carska vojska) došlo je do totalne zbunjenosti poradi toga što car nije jasno odredio tko će zapovijedati napadom na mađarski složaj, pa tako u tom trenutku imamo dva zapovjednika: jedan je ban Jelačić, a drugi je austrijski general Kempen.

Austrijski general Kempen započeo je napad sa svojih 8000 carskih vojnika na desno krilo mađarskog bojnog složaja (3000 mađarskih vojnika), ali su mađarski vojnici napad odbili. General Kempen pokušao je tada obuhvatni napad, ali mu je i on poradi nikakve koordinacije sa banom Jelačićem propao.

Istodobno i ban Jelačić započinje napad (no napadi hrvatskih i carskih vojnika uopće nisu koordinirani, pa mađarsko topništvo lako batira na trenutak jedne, pa onda druge) na mađarsko središte i lijevo krilo, ali i tu su sve napade mađarski vojnici odbili uz potporu topništva.

Dakle, kratki presjek situacije: hrvatski i austrijski napadi započinju nekoordinirano poradi toga što car nije jasno odredio tko u stvari zapovijeda carskom vojskom u Ugarskoj. Tek sutradan (30. rujan 1848.) car će izdati manifest u kojem će bana Jelačića proglasiti vrhovnim zapovjednikom svih carskih postrojbi u tadašnjoj Ugarskoj, a ban Jelačić tek će 5. listopada primiti tu zapovijed.

Nadalje, carske i hrvatske postrojbe uopće nemaju topničku potporu, te nema tko kontrabatirati mađarsko topništvo. Hrvatske postrojbe naoružane su i opremljene izuzetno slabo i loše (samo polovica vojnika ima kompletnu opremu i naoružanje), a cijela jedna divizija, (Slavonski kor pod zapovjedništvom generala Filipovića) odnosno pričuva hrvatske vojske nije se ni pojavila na bojišnici. Kasnije će se taj kompletan Slavonski kor predati Mađarima.

Idemo dalje, dakle, napadi austrijskih i hrvatskih postrojbi na mađarski bojni složaj potrajali su do pada mraka i to redom bezuspješno. Padom mraka ban Jelačić zatražio je trodnevno primirje od mađarskih zapovjednika. Mađari su to jedva dočekali i povukli se zadovoljni prema Székesfehérvár (Stolni Biograd) usput si pripisujući pobjedu nad austrijskim i hrvatskim (carskim) postrojbama.

Dakle, time je završila bitka kod sela Pakozda i općenito gledajući pobjeda se može pripisati Mađarima, ali to nema nikakve veze s vojničkim pogledom stvari i situacije. Naime, vojnički gledano bitka je završila neriješeno, jer iako su Mađari odbili sve napade nisu poduzeli i nisu ni pokušali ni jedan protunapad u kojem bi uništili protivnika.

Prema tomu, svi oni koji tvrde da su Mađari pobijedili, a ban Jelačić izgubio u bitki kod sela Pakozda nemaju nikakvu vojnu naobrazbu i to im se oprašta. Međutim, pravo stanje stvari je takvo da je ta bitka po svim vojničkim regulama završena neriješeno. (Da bi se pripisala pobjeda nakon završetka bitke treba biti pobjednik i poraženi, a kao što se da zaključiti iz svega narečenog u toj bitki nema pobjednika i nema poraženog – jedna se strana povukla, a druga je zatražila primirje koje je i dobila.)

Eto, toliko o bitki kod Pakozda, a sada mi još samo preostaje da Vam napišem i opišem bitku kod Schweachta 27. listopada 1848. No, u toj bitki stvari će se odigravati malo puno drugačije. Sudionici bitke su isti (carske, hrvatske i mađarske postrojbe), a priključit će se i bečki 'revolucionari', samo u toj bitci imamo jednog zapovjednika – bana Josipa Jelačića i sada ga slušaju hrvatske i austrijske postrojbe.


Austro-Ugarska zajednica i iz same zastave nikakve druge narode nije baš previše pretendirala (jasno je to vidljivo i iz 'revolucionarnih' događaja 1848.)


Austro-Ugarski grb pak je još više pokazivao 'malim' narodima (Hrvatima, Česima, Slovacima … te inim čiji se grbovi jasno vide) pod čijom krunom im je mjesto


Székesfehérvár (Stolni Biograd) mjesto krunidbe ugarskih kraljeva

petak, 25.12.2009.

Hrvati - ratnici i vojnici

Ban Josip grof Jelačić od Bužina – vojna 1848. – 1849. (Hrvatski sabor)

Ban Jelačić stigao je u Zagreb 18. travnja 1848., a kako Peštanska ('revolucionarna') vlada nije htjela ni čuti za ikakve sporazume s Hrvatskom, ban Jelačić 19. travnja 1848. šalje Okružnicu Peštanskoj vladi u kojom joj kristalno jasno poručuje: 'Dokle god se ne sastane Hrvatski sabor, ima svaka hrvatska općina i njezino poglavarstvo djelovati pod osobnom odgovornošću u svom djelokrugu i od nikoga, osim bana, kao vrhovnog zemaljskoga glavara, od kralja imenovanog, nikakva službena pismena i naloge primati!

Nadnevka 25. travnja 1848. ban Jelačić uputio je posebno Bansko pismo svim hrvatskim općinama u kojem je izričito naložio: '… ukinuti odmah sve tlake gospodske i svake daće urbarialske i desetine crkvene!' Time je i službeno dokinuto kmetstvo u Hrvatskoj.



Nadnevka 8. svibnja 1848. u Zagrebu je održana Banska konferencija, a 18. svibnja ban Jelačić nalaže i raspisivanje izbora u cijeloj Hrvatskoj i Slavoniji za 191 narodnih zastupnika, a sve hrvatske (crkvene i svjetovne) velikaše osobno pismom poziva u Hrvatski sabor. Hrvatski sabor sastao se povijesnog nadnevka 5. lipnja 1848., a temeljni razlog bio je donošenje odluke o budućem uređenju hrvatskih i ugarskih odnosa, pa od tog dana nadalje odluke o tomu može donositi samo Sabor Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

U međuvremenu, Peštanska vlada ne miruje, ma zamislite samo, traže od Beča za sebe neovisnost, a od istog tog Beča traže da poništi i zabrani utemeljenje Hrvatskog sabora i održavanje zasjedanja istog.

Hrvatski sabor takve podmukle poteze Peštanske vlade osudio je, utemeljeno je Bansko vijeće (prva hrvatska vlada)koje je Beču poslala prijedlog budućih odnosa Beča i Zagreba bez posredovanja Pešte.



Hrvatski sabor donosi niz za Hrvatsku izuzetno važnih i povijesnih zaključaka: a) O pogodbama s Ugarskom, b) O odnosima Hrvatske, Beča i Pešte, c) O Ustavu Krajiškom i polašticah Krajine, d) Ukidanje urbara i urbarskih službah, e) Pomirenje s Ugarskom, f) Poziv i proglas za bratju Dalmatince …

Hrvatski sabor preporučio je banu Jelačiću da pokuša još jednom postići miran i ljudski dogovor s Peštanskom vladom, pa je ban Jelačić 29. srpnja 1848. u Beču pokušao riješiti nesuglasice s Battgyanyem predsjednikom Peštanske vlade koje je ovaj ismijao i pokazao se neshvatljivo bahatim čovjekom.

O svom neuspjehu, u pregovoru s Peštanskom vladom, 6. kolovoza 1848. ban Jelačić izvijestio je hrvatsku javnost koja je ostala zapanjena. Ban Jelačić potom podiže na oružje hrvatsku 1. i 2. bansku pukovniju s kojima 31. kolovoza vojno ulazi u Rijeku koju vrača pod vlast bana i Sabora. Nadnevka 11. rujna ban Jelačić s Hrvatskom vojskom prelazi rijeku Dravu kod Varaždina, ulazi u Čakovec i vojno vraća Međimurje u sastav matice Hrvatske.

Peštanska vlada potpuno je zbunjena, a još veću zbunjenost doživjet će kada joj ban Jelačić pošalje pismo u kojem je opet izričito stajalo: '… rat objavljujem Peštanskoj vladi, a nikako mađarskom narodu!'

Nadalje, događaji se sada odvijaju vrlo brzo. Ban Jelačić ima pod zapovjedništvom 40 000 hrvatskih vojnika, pa iako su to vojnici 'drugog poziva' (to je današnja pričuva starijih godišta od 40 nadalje), koji su vrlo loše opremljeni, naoružani, ali izuzetno visokog bojnog ćudoređa (moral), jer hrvatski vojnici nakon toliko dugih godina opet su pod zapovjedništvom hrvatskog zapovjednika, imaju svoju hrvatsku zastavu i bore se za svoju Hrvatsku. (Hrvatski vojnici 'prvog poziva', oni najopremljeniji, najobučeniji i dobro naoružani, oni od godišta 19 do 39, tuku teške bitke u Lombardiji pod zapovjedništvom carskih zapovjednika)


zastava Trojednog Kraljevstva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije

Dakle, da se razumijemo odmah, ban Jelačić prelazi Dravu s 40 000 hrvatskih vojnika (od kojih samo njih 10 000 ima oružje i kompletne odore), te s njima hrabro kreće u smjeru Pešte preko Kaniže. Mađari tek sada shvaćaju da im ovo nije niti malo trebalo (oni nimalo ne podcjenjuju bana Jelačića i hrvatske vojnike, već naprotiv prema njima imaju veliki respekt), pa pokušavaju 21. rujna 1848, još jednom pregovore s banom Jelačićem, ali opet, meni potpuno neshvatljivo, Mađari ne prihvaćaju ništa što je hrvatsko!

Pregovori na Blatnom jezeru definitivno propadaju, jer banski savjetnici i časnici ne dopuštaju banu Jelačiću osobnu nazočnost tim pregovorima, bojeći se mađarske zasjede, ili neke slične podlosti. (po meni možda su u tom trenutku i Hrvati malo pretjerali u silnom strahu od nekakve 'mađarske podlosti', ali rat je i svašta se moglo dogoditi.)

Do prve bitke između hrvatske i mađarske vojske doći će kod sela Pakozda i Veleneze nadnevka 29. rujna 1848.

četvrtak, 24.12.2009.

Tiha noć

Ako čovječanstvo već ne može bez rata i bitaka, neka, barem onda, na ovu jednu noć prestanu bitke i utihne oružje …


britanski, njemački i francuski vojnici na ratni Božić 1914. prekinuli su sva bojna djelovanja i neprijateljstva, izašli iz rovova, pružili si ruke, razmijenili darove, odigrali nogometnu utakmicu, zajedno nazočili svetoj misi Polnoćki … šteta, božićni ugođaji i mir potrajali su samo nekoliko tjedana

srijeda, 23.12.2009.

Hrvati - ratnici i vojnici

Ban Josip grof Jelačić od Bužina – vojna 1848. – 1849.

'… Gdje ovakvi sinovi se rode, Domovina neće po zlu otići,
Kano Feniks iz krvave zgode, još jača u vis će se dići …'

Tijekom revolucionarnih previranja u revolucionarnoj godini 1848. hrvatsku povijest označili su vrlo zanimljivi i vrlo značajni događaji za cjelokupan hrvatski narod. Po prvi puta, nakon mnogo stoljeća 'prokletstva' što pogodi hrvatsku vojsku još od dramatične bitke na gori Gvozdu, Hrvatska vojska opet je pod svojom zastavom i zapovijeda joj časnik narodne krvi. Opet, po tko zna koji put, hrvatski vojnici čvrsto uvjereni da se bore za svoj narod spašavaju i temelje monarhije koji su se dobrano zatresli.

Car Ferdinand prisiljen je povući se iz Beča u Olomuc, a njegova carska vojska bije teške bitke na jugozapadu u Italiji, teške bitke vode se za monarhiju i u srednjem Podunavlju. Revolucija bukti u Pragu, u njemačkim pokrajinama, a 15. ožujka 1848. Lajoss Kossut posebnim zahtjevom traži od cara samostalnost za Mađarsku.

U to doba, mladi brigadir (colonel) Josip Jelačić, časnik u carskoj vojsci ni slutio nije da će ga uskoro car Ferdinand unaprijediti u čin generala i postaviti za zapovjednika obiju tadašnjih banskih hrvatskih pukovnija carske vojske. Još veće iznenađenje dočekalo ga je 25. ožujka 1848. kada je primio Dekret o imenovanju za bana Hrvatske.

Imenovanje grofa Jelačića za bana, odnosno potkralja, ili kraljevog namjesnika u Hrvatskoj, tadašnja hrvatska javnost dočekala je s oduševljenjem. Već početkom travnja 1848. ban Jelačić unaprijeđen je u čin podmaršala i imenovan je zapovjednikom kompletne carske i banske vojske u vojnoj i civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji.

Dakako, tadašnja mađarska vlada u svojim hegemonističkim težnjama ovo nikako nije mogla prihvatiti. (Lijepo li su to tada Mađari zamislili – Mađarima samostalnost, ali Hrvatima ne. Doista, revolucionarno i već stoljećima kroz povijest upoznato – Dobro samo njima, a ne svima.)

Naravno, na kraju zahtjev Narodne skupštine 25. ožujka 1848. u kojem se od Mađarske traži: - sazivanje Hrvatskog sabora, povratak Dalmacije i Istre, te svih vojničkih granica pod vlast Sabora i bana, hrvatska vlada koja će biti odgovorna narodu i banu, a ne mađarskoj vladi, službeni hrvatski jezik, sveučilišne i građanske slobode, narodna hrvatska vojska, ukidanje kmetstva i staleštva … dakako, ipak je to bilo previše za Mađarsku, pa što li si to samo ti Hrvati zamišljaju, pa to je revolucija, a revoluciju mogu provoditi samo Mađari, nikako Hrvati!

Tu počinju problemi tadašnje peštanske vlade, stalne pritužbe i nevjerojatna spletkarenja ugarskog grofa Ludovika Batthanyanya, a sve usmjereno protiv Hrvatske koja, eto, pokušava udahnuti malo revolucionarnog zraka koji je vjerovali ili ne namijenjen samo Mađarima i što pobogu žele ti 'primitivni kmetovi' Hrvatski.



Toliko za uvod i da se odmah razumijemo, ja ovdje ne pišem protiv mađarskog naroda, čak naprotiv, sve su moje simpatije na strani Mađara koji žele samostalnost, ali samostalnost su željeli tada i Hrvati, no, politička spletkarenja kao i uvijek nažalost završavaju ratom i ta ista spletkarenja ne prestaju čak ni po završetku rata. Čitajući razne forume i suzdržavajući se koliko je to god moguće više ne mogu, a i da ja ne napišem nešto o tim 'revolucionarnim' (stavit ću tu revoluciju u navodnike, jer ako je samo njima, a ne svima, onda to i nije revolucija kakvu ja zamišljam) godinama, te svoj drugačiji pogled na događaje i svoju istinu o banu Jelačiću.

petak, 11.12.2009.

Hrvati - ratnici i vojnici

Vrijeme kobnih vjetrova rata

Crveni redovi hrvatskih husara jezdili su kao na vježbalištu, poručnik Andrija Potočki preuzeo je zapovijedanje u napadu na lijevo krilo švedske vojske kralja Gustava Adolfa, jer je husarski kapetan Vinković pao čim su krenuli u juriš. Hrvatski husari izvedu svoju nadaleko poznatu 'arkebuzadu' i unesu pomutnju među protivničke zelene dragune vojvode Weimarskog, a tada vješto propuste vlastite kirasire koji polete u juriš dijagonalno od njih.

U galopu hrvatski husari ponovno napune kubure i opet zaspu protivnika svojim salvama, a kada nalete konjem na konja spretno okrenu kubure i mlate njima kao buzdovanima. Poručnik u ludom trku munjevito preokrene svoju kuburu i drškom tresne posred lica švedskog draguna pod crnim šeširom. Zbunjenog pogleda švedski vojnik zamlatari rukama na kojim su bile kožne rukavice i poleđuške ljosne iz sedla u blato.

Iza poručnika su letjeli poput sokolova njegovi plavetni husari, za njima su poput vjetra hujali husari zastavnika Blaškovića uz bljesak sabalja, a za njima jurila je Zaradeckijeva pukovnija pereći svoja duga koplja. Bojišnica je odzvanjala od paklenske vike koju podigoše husari u svom žestokom karieru.

Poručnik Andrija Potočki spretno nalegne na vrat svoga konja i tako izbjegne udarac i ubode sablje saskog husara koji ih je munjevito zadavao u prazno, u visini poručnikovih prsiju. Poručnik spazi još samo iznenađenje u očima saskog husara kojeg je sa strane posjekao narednik Blaž, a tada se sve ispremiješa u bezobličnu kašu. Poručnik tada osjeti bol u lijevom ramenu, noge su mu klecale, bojište mu se vrtjelo pred očima … opet se poručniku sve vrtjelo u glavi dim, eksplozije, grmljavina topova, vatra koja guta krovove kuća u Lützenu … vidje poručnik teturajuće ešelone pikenira i musketira i učine mu se tog trenutka poput nekakvih fantastičnih životinja koje svjetlucaju i gmižu načičkane po leđima kopljima pod mnoštvom šarenih i lepršavih zastava.

'Gospodine lajtnante, razbiše nas, polako, sada nam samo ostanite živi! Ne hrlite prvi, gospodine latnante!' – iz svega glasa vikao je narednik Blaž svome poručniku, ali ovaj kao da ga nije čuo, pa je i dalje jurio na čelu svojih husara. Naime, husari su uletjeli u skriveni 'flossgraben' i izgubili zamah juriša. Na hrvatske husare svom silinom udari 'plavetna' švedska pukovnija. Husari je jedva zadrže, a u posljednji trenutak u pomoć im priskoči sam Pappenheim sa svojim konjaništvom kirasira i draguna koji odbace švedsko i finsku teško oklopljeno konjaništvo.

Sada pak sam Holock okupi sve hrvatske konjaničke postrojbe i povede ih u juriš na obližnje brdo u namjeri da se otme švedsko topništvo, no, švedsko konjaništvo poput čelične metle rasprši hrvatske lake konjanike. Poručnik Andrija Potočki ubio je u tom okršaju trojicu švedskih časnika suludom hrabrošću, od koje se dizala kosa na glavi naredniku Blažu, jašući ravno na švedske topove.

Crveni hrvatski husari pratili su ga u stopu, ali su i padali pogođeni. Tada pak kugla švedskog falkoneta udari u neposrednoj blizini poručnika Andrije Potočkog. Poručnik postane obliven krvlju, ali nekakvim se čudom održi mrtav u sedlu. Narednik Blaž okrene husare u povlačenje, te uhvati poručnikova konja za stremen i stane ga voditi za sobom.

Husari, njih šestorica s narednikom Blažom, na brzinu iskopaju blatnjavu raku i u nju spuste posmrtne ostatke svoga voljenog poručnika. Narednik Blaž u bisagama poručnikova sedla pronađe meki uvojak plave kose koji pažljivo položi u poručnikovu već ukočenu šaku. Husari stanu zatrpavati poručnikovo tijelo umotano u crvenu kabanicu, a naredniku Blažu niz opuštene brčine počnu se kotrljati debele, muške, vojničke, najteže suze, suze koje može samo vojnik proliti nad poginulim suborcem.

Blaž šmrkne i promrmlja: 'O prokleta tuđino, a volio sam ga kao vlastita sina …' Tada među husare dojaše pobočnik grofa Holocka i stane vikati: 'Na, was ist den los!? Vorwärts Hussaren, vorwärts! Weitergehen auf die Spitze Marschkolonne!' Blaž pogleda pogledom koji je skamenio pobočnika i kroz zube procijedi: 'Idi do vraga! Nikuda mi ne idemo dok ne sahranimo našeg poručnika kao ljudi. Jel' ti to jasno!?'

Pobočnik se tada glupo naceri i doda: 'No, dobro … hrabro Kroat! Für Kaiser Kroat!' Austrijanac se udalji. Teške pahulje mokroga snijega stanu padati sve gušće. Blaž samo tiho doda: 'Neka je prokleto ovo Vrijeme vojnika koje nam uze poručnika najhrabrijeg među nama. Tako nas je svečano i hrabro, svih 150, poveo iz Zagreba, a sada pade i on, a nas osta' svega šest …'

Narednik pokretom ruke pokaže husarima da uzjašu, a oni to učiniše šutke. Nakon nekoliko trenutaka sva šestorica okrenu se istodobno prema svježem humku. Na krutim vojničkim obrazima s kojih se više ništa nije dalo pročitati, kao da su se pahulje caklile … možda pak i nisu bile pahulje, možda su to ipak bile vojničke suze … husari nevoljko potjeraju svoje konje u kas, te požure na čelo duge kolone carskih trupa koje su se povlačile na nove položaje, nakon ove još jedne neriješene bitke pokraj grada Lützena.

nedjelja, 06.12.2009.

Hrvati - ratnici i vojnici

Vrijeme vojnika – vrijeme kada govori oružje

Bilo je to u vrijeme kobnih vjetrova rata, vrijeme vojnika, vrijeme kada se razumio samo govor oružja. Nesretno vrijeme kada se više nije u Europi znalo tko je kmet, slobodnjak, trgovac, obrtnik, gospodin … Strahotni metež Tridesetogodišnjeg rata već desetljeće i pol središnju Europu pretvara u ruševine, groblja, razbojišta, pepeo, krv i suze.

Sve je bježalo od nemila do nedraga, opljačkano, ogoljelo, ušljivo, dronjavo, okrastavjelo, obogaljeno, poživinčeno … na čelu crvenih husara iz Hrvatskog odjela grofa Holcka jahao je husarski poručnik Andrija Potočki i u sebi je proklinjao ovo prokleto vrijeme, vrijeme rulje, vrijeme bjegunaca, kukavica, pljačkaša, ubojica …

Sam grof Holock poslao je poručnika i njegove crvene husare da love dezertere i svrstavaju ih natrag u carske satnije. Iz turobnih razmišljanja poručnika prene husarski narednik Blaž Ledinski: 'Gospodine lajtnante! Opet zlo, ovo je ludnica. Pappenheimovi kirasiri pijani k'o zemlja, zapalili dvije kuće tu iza ugla. Provalili i u ostale, grabe, pljačkaju, siluju … dvoje staraca zatukli, žene obeščastili …'


hrvati i carski vojnici tijekom Tridesetogodišnjeg rata

'Daj Blaž, uzmi desetoricu svojih i udri sabljom pljoštimice, pa vezuj!' – prekine Blaža poručnik zlovoljno, pa nastavi: 'Usprotive li se, sijeci, pucaj, vješaj na prvu gredu! Čuo si i sam jutros što mi je zapovjedio knez Wallenstein!' Narednik Blaž se namršti, malo se počeše iz uha, a tada tiho prozbori kao za sebe: 'Premalo nas je za ovu podivljalu rulju, vidite i sami. Neka bude, bit će kako ste zapovjedili, ali kud baš nas zapadne da lovimo tu rulju? K vragu!'

Poručnik Andrija znao je dobro da se njegovi ljudi sve teže nose s ovom razularenom svjetinom i odbjeglim vojnicima iz carskih satnija. Posvuda su bile gladne oči, gladna usta i podivljale spodobe spremne na sve, a ovaj sedamnaesti studeni 1632. poručniku je osvanuo još više siv, jer jutros mu javili da je, od zadobivenih rana, umro njegov prijatelj poručnik Toma Gašparić, iz Forgačeve pukovnije koja je jučer prodrla duboko u švedsku pozadinu, napravivši tamo silni nered i zamalo zarobivši samog švedskog kralja Gustava Adolfa.

Tog trenutka poručnik pozva dvojicu svojih husara da ga otprate na središnji trg gdje je stanovala Getruda. Getruda je plavokosa ljepotica tužnih očiju kojoj su oca ubili švedski oklopnici, a poručnik Andrija slučajno ju je upoznao, pa mu je ona ovo prokleto ratno vrijeme uljepšala mrvicama spokoja i nestvarne trenutne sreće.

Ako se ovo ikada završi odvest će on Getrudu daleko od ovoga meteža. Odvest će je tamo negdje daleko gdje sunce ljepše sjaji, tamo gdje maleni putić međe topole, a na raskršću tri golema hrasta iza kojih je njegova plemenitaška kurija u Potokima, u križevačkoj županiji.

'Do bijesa! Nešto se dogodilo gospodine poručniče!' – prene Andriju iz razmišljanja povik skupnika Tome Bednjača koji je pratio poručnika. Tomo još u kasu skoči s konja i šakom obori na poluotvorenim vratima Getrudine kuće nekakvog odrpanca iz čijih ruku ispadne suđe i dva srebrna svijećnjaka. Poručnik uleti u kuću, te se spotakne na tijelo starog posilnog kojeg je ostavio da čuva Getrudu.

Drugi pljačkaš nožem jurne na poručnika, ali ga drugi husar Franjo Petermanec kopljem pribi uz vrata. Poručnik nahrupi u Getrudinu odaju, nered posvuda, razbacani rupci, odjeća, perje iz isječenih jastuka, a na krevetu bijelo tijelo Getrude s razderanom haljinom. Glava joj zabačena u predsmrtnoj borbi, lijepo joj lice pomodrilo, grudi joj iznakažene, a na vratu otisci i krvava masnica.

Netko je daveći mladu ženu grubo strgnuo zlatan lanac što ga je poručnik poklonio Getrudi. Tomo Bednjač svuče smeđu kabanicu i prekri beživotno tijelo žene, a Franjo Petermanec iz zgrčene šake žene uzme dovratnik odore s oznakama pukovnije Kronberg. U taj trenutak u dvorište dojašu i ostali husari koje je doveo narednik Blaž Ledinski. Poručnik začu snažan glas narednika: 'Gospodine poručniče, posilni još diše i kaže da su bila četvorica dezertera koje vodi riđobradi narednik iz pukovnije Kronberg! Narednik nosi povez preko oka, lako ćemo pronaći tu hulju!'

Poručnik Andrija Potočki zari nokte u kosu, a iz stegnuta grla ote mu se hropac, urlik od kojeg čak i okorjeli husari protrnu … husari su nemoćno gledali u svog poručnika, nikada ga do sada nisu vidjeli da plače.

subota, 05.12.2009.

Hrvati - ratnici i vojnici

Tridesetogodišnji rat – Hrvati – najbolji laki konjanici tadašnje Europe

Cijela tri desetljeća neugasive volje, željezne stege i potpune odanosti hrvatskoj zastavi i carskoj kruni ponosno i hrabro, na predivnim plemenitim konjima, u prethodnicama, zalaznicama, na bokovima carskih vojski Katoličke lige jašu i bore se Hrvati ogrnuti svojim prepoznatljivim crvenim plaštevima, u živopisnim odorama pod željeznim kalpacima i perjanicama, ukrašeni zlatom i srebrom, uvijek pripravni na sve. Povijest ih je zapamtila kao sjajne ratnike i vojnike koji su izazivali i donosili smrt protivniku, upadali bi duboko u postroj protivnika ili pak se pojavljivali iznenada u dubokoj pozadini protivnika, šireći pred sobom strah, jezu i strepnju. Vješto koristeći sablasni učinak glasina koje su sami širili i panike koja se pojavljivala u protivničkim redovima, svoj zastrašujući izgled i pretjerivanja u pričama da su neranjivi – ti ponosni ratnici Hrvati višestruko su na bojnom polju postizali veće učinke od drugih vojnika i postizali ono što drugi nisu mogli ili pak se možda nisu usuđivali. Jezde tako Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu svim europskim bojištima, sijekući, paleći, pljačkajući, krvareći i ginući slijepo vjerujući – za kralja i dom.

Vrhovni zapovjednik Katoličke lige knez Wallenstein u borbi vjerovao je samo Hrvatima, pa je tako i zapisao: 'Nijemci su glomazni, teški i spori konjanici, Mađari su nepouzdani i prevrtljivi, Poljaci se brzo rasipaju u potrazi za plijenom, Moldavci ne žele ići daleko od svojih domova, Vlasi se prodaju za malo novaca, ali Hrvati – oni udaraju snažno u skupinama i to uvijek tamo gdje je to najpotrebnije, na popuštaju gotovo nikad …'

Hrvati su kao ratnici – jahači svoje bogato vojničko iskustvo razvili u iscrpljujućim i stalnim borbama s Turcima, na samo u napadu već i u obrani gdje je ono i najosjetljivije. Povjesničari su zabilježili razna imena za Hrvate – Insulaner, ime je za gotovo sjajne vojnike Zrinskog koji su rodom iz Međimurja, Wenden je opet ime za Hrvate s područja između Drave i Kupe, Uskocken i Granitscharen opet označavaju imena za Hrvate.

U vrijeme tog strašnog tridesetogodišnjeg plesa smrti na ratnoj sceni cijelog europskog kontinenta, na bojnom polju bi najprije progovorilo teško i lako topništvo, zatim bi krenuli galopom oklopljeni kirasiri prazneći svoje teške i glomazne pištolje, onda bi krenuli draguni – lovci, a za njima i laki konjanici naoružani arkebuzama (karabinkama), pištoljima i sabljama. Kada bi se protivnički postroj poremetio, započeo bi klasični sudar konjaništva pretežno hladnim oružjem. Za to vrijeme pješaštvo, na koje su konjanici gledali s omalovažavanjem, ustrojavalo bi pokretne postroje ispruženim kopljima, a na rubovima tih pikenira bili su raspoređeni musketiri koji su praznili svoje muskete po protivniku. Bitke su zapravo dvoboji pukovnija koje pokušavaju napipati najslabiju točku protivnika kako bi se glavnina usmjerila na nju, a konjaništvo s krila obuhvaća i drobi protivnikove suprotne strane postroja.

Znatno ispred svih prednjači švedska vojska pod zapovjedništvom svog kralja – briljantnog vojskovođe Gustava Adolfa, ali ti žuto - bijeli švedski draguni i grenadiri nisu imali sreće, u bitkama su naletjeli na Hrvate, koji su im uvijek znali odoljeti, više puta ih i progoniti, a jednom su im zamalo zarobili tabor, komoru i samog kralja …


grenadir na konju

Kralj Gustav Adolf jedva umaknuvši Hrvatima odmahujući glavom s čuđenjem je primijetio: 'Te njihove crvene kabanice i ogrtači, daleko se vide njihove jarke boje dolami, hlača, surki, prsluka i pojaseva. Kod njih prevladavaju crvena, smeđa i plava boja, a kosu vežu vrpcama na zatiljku dok je ispred uha pletu u pletenice. Nakićeni su s najmanje dva, a neki i s po pet pištolja, ne računajući da dva imaju u kuburlijama uz prednji unkaš sedla. Pojas ukrašen na svili ili suknu srebrom, zlatom ili kožom, zlatne i srebrene pločice na prsima, čelenke, ukrašene konjske uzde, pištolji i sablje jasno govore da se ne radi o masi plaćenika, pustolova, nasilnika, ubojica ili soldačke klateži što se sjatila na bojište s cijelog kontinenta. Ne! Ti Hrvati su drukčiji od ostalih, ni sam vrag im ne bi utekao na bojištu …

Još nešto razlikovalo je Hrvate od ostalih lakih konjanika tadašnje Europe, a to je njihova taktika i sam način borbe koji su prepoznatljivi samo za Hrvate. U borbi Hrvati bi jurnuli dijagonalno lijevo od glavnine postroja prazneći pištolje s obije strane sedla, a onda desno pucajući iz svojih kratkih karabinki – arkebuza. U galopu ili u žestokom karijeru Hrvati bi ponovno napunili puške i pištolje! Gotovo nevjerojatno, ali za Hrvate izvedivo!

Pazite, u trku je trebalo nasipati barut iz posebne vrećice, naboj i patronu šipkom potisnuti u cijev, prebaciti arkebuzu u desnu ruku i naravno stalno paziti jašeš li u skupini k svojoj glavnini ili si se uputio k protivniku. Znali su Hrvati nekoliko puta za redom sipati salve na protivnikov postroj, klečeći i stojeći, pa opet poskakati u sedla i dalje nasrtati.
Vojnici Protestantske unije vraški su se bojali Hrvata, a pogotovo u konjaničkoj borbi izbliza. Opet nešto karakteristično samo za Hrvate. Ispraznivši pištolje, Hrvati ih nisu odbacivali, već su ih okretali i držeći ih za cijevi njima snažno udarali u glavu, lice ili rame protivnika, a znali su ih i bacati. No, kada bi pak im u ruci zasiktale sablje, borba bi bila nalik na sječu i košnju trave.

Svakako je zanimljivo da u posljednje tri godine rata u njemu sudjeluju i braća grofovi Nikola i Petar Zrinski. Nikola Zrinski doveo je svoje Insulanere iz Međimurja koji su svojim sjajem, uvježbanošću i izgledom 1646. godine zadivili u Szakolcu Ferdinanda III. Sa svojim Insulanerima Nikola Zrinski natkrilio je i svog oca Jurja Zrinskog i za svoje zasluge na bojnom polju stekao naslov – general svih Hrvata. Petar Zrinski kao kapetan svojih Uskockena, Hrvati iz velemeričkih i žumberačkih područja, spasio je i samog cara Ferdinanda III. kada su u njegov tabor iznenada upali švedski draguni. Opet Šveđani nisu imali sreću, nekim čudom u taboru se našlo šest hrvatskih satnija pod zapovjedništvom Petra Zrinskog koji je rastjerao dragune i tako spasio cara.

Mnogi se Hrvati nikada više nisu vratili u Hrvatsku iz tog strašnog rata, neki su svoje kosti ostavili zauvijek u tom ratu, dok su se drugi još godinama potucali po europskim dvorovima kao tjelesna staža stranim vladarima, ali bilo kao da bilo, Hrvati vječiti Pretorijanci Europe na konju, sa sabljom u ruci ujahali su u povijest ponosno, hrabro i slavno.

nedjelja, 29.11.2009.

Hrvati - ratnici i vojnici

Noć pred bitku – bitka negdje oko današnje Kotoribe

… Zrinska volja kao stijena kruta, u koju Kupa pjeneć se zabada, trajaše tvrda i dušmaninu ljuta. Zrinska drevnost cvala uvijek mlada, a Zrinski rod k'o hrast u mojoj gori stajaše i nitko živ ga ne obori …

U pozno doba noći banu teklić. Zrinski bunovan sjedne na vojnički ležaj, čohajući se i zijevajući, ta tek je malo pridrijemao. Bojno vijeće zapovjednika u međuvremenu je odlučilo da su još pod okriljem mraka dignu šatori, komora pripravi za mogući odlazak, a vojska za bitku.
Budu li Turci udarili preko Mure, sve će se povlačiti prema Čakovcu. 'Konjaništvo će dočekati Turke na otvorenom, a topnici i pješaci bit će dobro skriveni u šumarcima i udarit će na vašu zapovijed Zriny pane.' – izvijesti uz naklon banu Zrinskom ugarski časnik iz pukovnije Nadasdyevih husara.

Mladi ugarski husar s neskrivenom radoznalošću mjerio je slavnoga Hrvata, bana i junaka o kojem je toliko slušao. Sada pak ga je prvi puta vidio izbliza, a ovaj pak u gaćama, širok i plećat, kosmatih prsiju, mišićav, za cijelo vrijeme izvješća samo je mirno gladio svoje bujne smeđe brkove.

Naime, Zrinski nije odobravao naum svojih kapetana, ali to ničim nije pokazivao, otpravi mlade časnike i zapovjedi svojim banovcima da se banderiji primaknu glavnini. U samu zoru 23. srpnja godine Gospodnje Ali paša s konja izda posljednje naputke i zapovijedi svojim alajčaušima koji brzo odgalopiraju i glasno stanu izdavati zapovijedi koje su dobili od svog vrhovnog zapovjednika.

Lako tursko konjaništvo, akindžije, martolozi i spahije, prvi prijeđu rijeku Muru. Potom Muru prekrije mnoštvo turskih čamaca i splavi, a zatim se na njih ukrcaju gusti redovi turskih redovnih postrojbi. Cijelim pojasom oko Kotoribe u najvećoj stegi i tišini stajala je i mirno čekala hrvatska banska vojska potpomognuta nekim carskim postrojbama.

Zrak je bio izuzetno težak, ljepljiv, treperio je na suncu koje je palilo međimursku plodnu ravnicu. Zastave su tromo visjele, jer nigdje nije bilo ni daška vjetra. Čak ni perjanice na kalpacima i kacigama nisu treperile, jedino su konji nervozno premetali nogama predosjećajući skori sudar.

Sredinu luka glavnine hrvatske banske vojske činile su satnije Zrinskog i Lenkovića, a na lijevom krilu stajale su satnije koje su ustrojili Banfy, Tahy i Pöte s ugarskim konjaništvom. Potom su se nizali dugi i gusti redovi dragovoljaca s granice koje su ustrojili uskoci, morlaci, hajduci …

Na desnom krilu hrvatske banske vojske stajali su s teškim puškama Austrijanci koje su doveli kapetani Rauber i Pucheim – 'crni đavoli' tako ih nazvaše. Iza njih složaj je zauzelo teško konjaništvo u oklopima ustrojeno od Štajeraca koje je doveo Rindschedt, a pratili su ih Slovenci pješaci kojima je zapovijedao Sigesdorfer. Bavarski plaćenici čekali su pod zapovjedništvom baruna Pollweilera, a iza njih bilo je topništvo pod zapovjedništvom Tanhausena.

Tursko lako konjaništvo sastavljeno od pljačkaša jurne kao svjetlucavi šareni val, a povrh čalmi, kaciga, kopalja i konjskih glava zavijori se veliki zeleni pašin tug koji je vodio na juriš. Zatim grune prva, druga, treća salva. Vrište ranjeni konji, padaju prvi gusti redovi Turaka, a onda Turci navale još žešće.

Na suprotnoj strani gotovo istodobno začuju se vojničke trube u visokim tonovima, željezni zid oklopa opasno se pokrene. Gusti crveni redovi hrvatskih banskih banderija i plavetna hrvatska husarija praćena bijelim međimurskim katanama i haramijama jurnu naprijed prvi. Sijeku, gaze, udaraju i opet vrište konji, pucaju oklopi.

Ugarsko lako konjaništvo leti na krilima, a prate ih teški austrijski oklopnici i zabijaju se strelovito u izdužene redove turske glavnine. Onda pak nakon strašnog početnog sudara sve se ispremiješa u jednu bezobličnu kašu. Zveket čelika i rzanje konja, psovke i zapovjedi potraju još neko vrijeme, a onda zeleni barjaci polumjeseca i konjski repovi na kopljima napokon popuste, posrnu i počnu u neredu povlačenje natrag prema Muri.

Derviš bega koji je u tom metežu zaobišao austrijske redove i udario na komoru, sada dočeka sam Zrinski s banskim banderijem i potuče ga do nogu. Turski ostaci razbijene vojske prikupe se u neredima i stanu se povlačiti natrag prema Kaniži i još dalje prema Budimu. Carska i hrvatska vojska stanu ih progoniti u strahovitim jurišima sve dok ne zauzmu Kortun, te oslobode još nekoliko ugarskih gradova.

subota, 28.11.2009.

Hrvati - ratnici i vojnici

Utvrda Novi Zrin

Da bi se još više strategijski utvrdio, ban Nikola Zrinski odluči početkom 1662. godine izgraditi utvrdu koja bi se uklopila u pojas već postojećih utvrda uz rijeku Muru s temeljnom namjerom da zatvaraju put turskim pljačkaškim odredima između rijeke Drave i jezera Balaton.

Takva utvrda iizgrađena na tom mjestu mogla bi pružati sigurnost i zaštićenu osnovicu kršćanskim vojskama koje bi organizirale vojne pohode na istok, a kasnije bi se vračale u sigurnost i zaštitu zidina.

Uskoro je taj naum Zrinski i proveo u djelo te je utvrda Novi Zrin postala jedna od najmarkantnijih strategijskih točaka obrane Hrvatske, ali i tadašnje Europe. Gradnju te utvrde odobrio je i sam Hrvatski Sabor u Varaždinu koji je 27. veljače 1662. godine donio proglas:

'Za utvrđivanje tvrđe Novi Zrin, koju gradi preuzvišeni gospodin grof ban, opredjeljuju se kmetovi Franje Gubačovačkoga, Ivana Kiša, Tome Hreljača i Vinka Bužanića, plemičkih sudaca županije Varaždinske, te obadva kotara županije Križevačke. Oni su dužni da od svakog ''dima'' na raspolaganje stave po dva težaka. '

Utvrda Novi Zrin podignuta je na desnoj obali Mure, nasuprot Novigrada s kojim je bila povezana preko utvrđenog otočića na Muri mostovima. Tvrđava je imala oblik četverokuta sa zidinama od tesanog kamena. Na svakom je kutu stajao po jedan bastion, a na sjeveru i jugu po jedan ravelin, dok je most bio zaštićen s četiri bastiona i tri ravelina. Oko utvrde bio je iskopan kanal i u njega puštena voda iz Mure.
No, oko cijele kamene utvrde Zrinski zapovijedi i da se podigne zemljana utvrda od hrastovih palisada na koje vješto postavi topove. Tako da ako bi protivnik uspio zauzeti i priječi most na Muri, dočekala bi ga strahovita paljba s dvostrukih palisada, kojima bi potporu pružili i bastioni i ravelini.

Sve ovo samo na dvadesetak kilometara od utvrđene turske Kaniže i to pod nosom krvoločnih janjičara mogao je uraditi samo Nikola Zrinski. No, ni to nije bilo dovoljno, pa on sam provali s oko 1600 svojih hrvatskih vojnika preko Mure, te zapali 14 turskih sela, zarobi 350 turskih vojnika i pohvata 400 konja. Ovo razbjesni Kaniškog pašu, pa se on stane žaliti caru Leopoldu u Beč.

Na optužbu Kaniškog paše Zrinski samo odmahne rukom, nasmije se, pgladi svoje lijepe smeđe brkove i mirno pomalo podrugljivo napiše i pošalje odgovor Kaniškome paši:

' … Kaniškog pašu pak upozoravam neka ne bi ubuduće puštao stoku svoju po polju kaniškome. U mojem, naime, majuru vazdan će se nalaziti veliki psi koji bi mogli rastrgati stoku pašinu …'

Turci kao da nisu shvatili smisao ove poruke, pa naivno zapitaju Zrinskog zašto je topove stavio na bedeme svojeg majura. Zrinski im je opet poslao poruku:

' … Topove sam postavio zato da moji vojnici uzmognu pucati na vukove i medvjede ... '

Uskoro pod Novi Zrin dolazi oko 50 000 turskih vojnika u namjeri da razore utvrdu koja im je zadala u kratkom vremenu toliko muka. Borbe za Novi Zrin započele su 6. lipnja 1664. godine. Vjerujući njemačkom zapovjedniku barunu Avencourtu, te blizini snažne kršćanske carske vojske utaborene u blizini Legrada kojom je zapovijedao grof Montecucoli, sam Zrinski nije se uključio u obranu svoje utvrde.

Carski zapovjednici djelovali su mlitavo i nesložno, a više puta i razjedinjeno, pa je Novi Zrin zauzet i razoren. No, ipak su ga turski vojnici platili s oko 10 000 poginulih.
Pad Novog Zrina uzrokovao je krajnji nehat habsburške vojske i njenog zapovjednika grofa Montecucolija, koji pak po riječima Zrinskog: 'Za Novi Zrin nije ni mač iz korica izvadio …'

Brat bana Nikole Zrinskog, grof Petar Zrinski, ovako je znao kazivati osude na račun carske vojske koja nije poduzimala gotovo ništa za spas hrvatskih utvrda i njihovih posada:

'... ako se pak ufaš u pomoć nimšku, pa da od nje prijmaš tvoju sriću Zrinsku, vjeruj Nimcu, da znaš, kako suncu zimsku, jer od njega pomoć imaš tek kad primiš smrt tminsku ...'

petak, 27.11.2009.

Hrvati - ratnici i vojnici

Bitka pod Siskom - zastavnik Matija

Zapovjedi časnika stope se s topotom konja i piskom vojničkih truba, a tada zvekne oružje. Banski hrvatski husari prvi krenuše u nešto brži galop, a tada odjednom kao po zapovjedi puste konjima uzde te u silovitom i žestokom karijeru jurnu na turske nadolazeće redove.

Poluotok omeđen Savom, Kupom i Odrom pretvorio se u uzavrelu rijeku lepršavih zastava, povijenih kopalja, fijučućih oštrica mačeva i sablji. Konjska i ljudska tijela ispremiješana sada su nalikovala vijugavim zmijama koje su se povijale, a tada se to sve silovito sudari, ispreplete i prodrijevši jedni u druge sve se ispremiješa.

Teško zatutnje topovi, potmulo zagrme plotuni, prašte arkebuze i kubure, a bijeli dim pokri i obavi okolne ledine i šumarke vrbika. Sve zadrhta, zrak zaječa i ugne se vlažno polje između rijeka. Matija umalo nije izletio iz sedla od siline prvog udara, a njegov riđan s teškom se mukom održao pritiješnjen između mnoštva konja.

Riđan stane skakati i uvijati se, probijati se kroz mnoštvo, a Matija na njegovim leđima sječe i mlati na sve strane opet strahujući samo da mu riđan ne poklekne. Turski redovi zaustaviše navalu banskog i carskog konjaništva i stanu ih potiskivati, ali Matija tada začuje sve složnije i sve glasnije, a samim time i sve bliže, te sve učestalije salve karlovačkih arkebuzira koji su uz huk i salve pristizali sve bliže i bliže, a tada grunu šleski strijelci.

Hrvatske haramije udare u trku turske redove u bok, bijesno gaze i zabijaju se poput klina. Sada pak pristižu i ostali hrvatski odredi i udaraju snažno, složno, žestoko, jako … I gle!

Turski redovi odjednom popuste, lome se, komešaju se, gube stegu, gube složaj, kidaju se i okreću se. Sve više se turski redovi kolebaju, njihovi beskrajni nizovi mrse se, klecaju, padaju, a onda popuštaju i bez reda i složaja bježe prema mostu, prema svome taboru …

Uzalud turski čauši tuku topuzima, uzalud baše pokušavaju zaustaviti lavinu koja je izgubila složaj, stegu i red. Sve tutnji na most preko Kupe. Matija tada ugleda kako se oklopnici grofa Blagajskog niotkud pojavljuju Turcima s leđa i priječe im prilaze mostu. Turci u panici nagrnu u Kupu, a tada se gradska vrata tvrdoga grada Siska otvaraju i neustrašivi kanonik Đurak praćen s tristotinjak branitelja grada udara na Turke u rasulu.

Tog trenutka Matiju dohvati tursko koplje u desno rame. Matija se nekako uspije održati u sedlu, ali klone na vrat svoga riđana. Nakon toga Matiju jedan spahija ošine svojom sabljom krivošijom preko kacige … Matiji se cijela bojišnica okrene naopačke, pred očima mu na trenutak bljesne, a onda ga poklopi crnilo. Zadnje čega je Matija bio svjestan bijahu mu usta puna oštre dlake iz grive riđana i gorki vonj konjskog znoja u nosnicama …

Tromo se vuče duga kolona husara prema Gradecu, u koloni volovska zaprega, a uz zapregu stalno bdiju dvojica plavetnih hrvatskih husara na konjima. Na sjenu iza vozača prekriven plavetnom dolamom leži Matija. Desna strana prsiju i rame natopljeni su krvlju, a glava mu je zamotana prljavim povezom. Iako mu je lice žuto kao vosak na kojemu dršću krupne kapi znoja, Matija je mlad i snažan, a tijelo mu se bori.

Tanki plavi brčići tužno mu vise nad gornjom usnom, a potom mu se ote uzdah: 'Odbij, jaši dalje … Udri po Turcima … jaši prvi … ne, ban … Kupa …' Husari se međusobno pogledaju i nasmiješe se, a jedan od njih klimne glavom: 'Dobro je, bunca. Dolazi k sebi. Idemo vozaru potjeraj brže!'

Vozar se okrene i na trenutak se zagleda u zastavnika Matiju, a potom upita husare: 'Kamo vozimo ovoga vašega zastavnika?' Drugi husar mu odgovori: 'Sedlaru Pribaniću, to mu je zet, Matija Fintić. Gadno ga isjekoše Turci pod Siskom, ali smo ga pokrpali i sada ga vozimo Jelici. Ej vozaru samo da znaš kakva je cura Jelica. Za Jelicu treba živjeti.' Husari se glasno nasmiju, a vozar ošine volove: 'Ajs Šaronja, ajs Cvjetko, ajs, kad već cura čeka!


... u vojsku, u vojsku, hrabreni junaci, sablje i puške na berzom priprav'te, sebe i konje viteški oprav'te ... (Frankopanova - Na vojsku)

<	siječanj, 2010
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Komentari da/ne?

Opis bloga

sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest.


Free Website Counter

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.
Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!