Bitke kroz povijest http://asboinu.blog.hr
srijeda, 18.11.2009.
Hrvati - ratnici i vojnici
Čakovec – kuća Zrinskih bana
… čvrstih je zidina On, ta zalud' ga tukli šezdeset noći i dana, al' njega uporno brani četiristo Hrvata, četiristo ratnika ljutih slavnoga Zrinskoga bana …
Ti prkosan stojiš, krut i ponosit, kao smjela duša davnih ti vladara i prkosiš Zvijezdama nebeskim … ja dođoh u dvorane Tvoje puste i vidjeh nekakvo čudno carstvo starodavnih sjena i slušam kako zuje kulama tvojim neki tajni glasi …
… pitam Te grade stari i mili: Gdje su Tvoji gospodari stari? … Odjednom kameni tvoji više ne zbore, a jeka mi prijeteći odgovori: Gdje?! … Osjetih da tvrdi grad će pasti na me, pa iz grada pobjegoh k'o iz grobne jame te goruće čelo na gol stisnuh kamen.
Plakah gorko, kad odjednom Grad vikne na me: Ne plači! Po svem svijetu dično ti ime leti, a na spomen imena moga dršće Stambul kleti, jer poznat sam njemu … tu bjehu krotki ljudi, tu bjehu Hrvati!
(Athumanunhova balada o jednome gradu)
Knez svrne pogledom po svojim ljudima, okrene se i pješacima koji su se tiskali po bedemima bastiona tvrdoga grada Čakovca. Kneza u tom trenutku presretne stotinu pogleda u kojima se zrcalila zebnja, a u zraku je sve više rastao grč. Sve kule i palisade načičkane su kopljima, a na bedemima je sve što se toga trenutka moglo prikupiti. Koliko je samo tih mirnih i radišnih međimurskih poljodjelaca ostavilo svoje radove u polju i pohitalo na poziv Zrinskoga bana. Na travnjaku Buzovca turski gusti redovi već su raširili svoja krila uz zaglušujuću buku zurli i talambasa.
Sve kazuje i potpuno je zorno da se spremaju na još jedan juriš, juriš na bedeme grada Čakovca. Doista, sve je bilo crno od gustih redova turskih konjanika, a među braniteljima Čakovca nastane komešanje i stotinu se pogleda zaustavi na hrvatskom banu i knezu Čakovca, Nikoli Zrinskome.
Zrinski pak samo mirno klimne glavom i pogladi svoje lijepe i guste smeđe brkove: 'Ja ću s konjaništvom uz Trnavu, bez brige, neće Turčin dalje! Zastavniče zapovjedite neka se trubi zbor!' Stasiti časnici u crvenim odorama krenu prema svojim banderijima, a nakon toga dva izvrsno opremljena i uvježbana banderija za nekoliko časaka, u kratkom galopu, pod zlatno-plavom banskom zastavom, izlete iz grada i borbeno se rašire ispred nastupajućih turskih redova.
Vidjevši ih, Turci se naglo okrenu i nagrnu preko Trnave, a banski konjanici u najvećem miru i stegi sjašu te otvore žestoku i ubitačnu paljbu iz svojih kubura po nastupajućim turskim redovima. Onda pak za tili čas banski konjanici ponovno uzjašu i poput strijela zabiju se među turske redove sabljama sijekući s jedne i druge strane konjskoga vrata.
Travnjak ostane prekriven mrtvim tijelima turskih konjanika. Banski konjanici se okrenu i opet se zalete među turske redove. Boj se sada već polako otezao, a pred sam smiraj dana, ne popuštajući ni za pedalj, hrvatski banovci još jednom potisnu Turke na uzmak. U taj mah zrno pogodi Zrinskome konja, veliki zelenko bolno zarza, zanese se i prsima tresne na razrovanu zemlju. Zrinski se vješto dočeka na lijevo rame, hitro se prevrne ne ispuštajući sablju iz ruke.
Njegovi banovci u trenutku ga okruže i pokušaju ga zaštititi. Pješaci na bedemima grada protrnu. Nastane muk. Zadnje što su vidjeli bilo je to da je Zrinski pao. 'Ovamo bane! Ovamo, jašite!' – odnekuda tu se stvorio mladi husarski zastavnik Jurica Juranić. Jurica spretno skoči sa svoje njemačke kobile i ponudi uzde Zrinskome, te mu pomogne popeti se u sedlo.
Turci sada polude i stanu urlati, jer im je izmaknuo veliki i bogati plijen, te se okome na Juricu. No, Zrinski se okrene i u naletu sabljom posiječe dvojicu Anadolaca koji su bili najbliži Jurici. Iza Zrinskoga stvori se odnekud i satnik Vlatko sa desetak husara koji kopljima rastjeraju Turke na sve strane. Jurica brzo i spretno skoči u sedlo iza husarskog satnika Vlatka, a Zrinski pak krene naprijed.
Zrinskoga u galopu sustignu njegovi crveni banovci i husari plavetni, te se oni poput klina zariju u turske redove i još ih jednom ispremiješaju. Budak beg Sandžački propne konja ne bi li na sebe skrenuo pozornost Zrinskoga, pa mu dovikne na hrvatskom: 'Hej, kako ti je ime junačino?!' Zrinski okupi oko sebe svoje banderije i nasmije se, te dovikne begu Sandžačkome: 'Ime mi je Zrinski, beže! Pozdravi mi Ali pašu, vojvodu svojega, i zaželi mu zdravlje u moje ime, beže!
Nakon ovoga ban Zrinski se izdigne u sedlu i zaokruži mačem tri puta iznad glave. Iznenada se, otraga iz šume vitkih toplola, pojave blistavi ozaljski oklopnici koje je vodio Frankopan. Crveno bijeli grbovi lelujaju im na plaštevima, a zemlja dršće pod željezom i teškim konjima.
Navalom teških ozaljskih oklopnika redovi Turaka pretvore se u neuredne skupine bez ikakvog složaja, a potom se te neuredne skupine pretvore u čopore koji stanu bježati i napuštati bitku na sve strane. Tada pak s boka grunu karlovački arkebuziri koje je doveo Petar Zrinski, brat Nikole Zrinskog. Sve to sada silno pritisne Turke na krilima, a onda iz grada provale i nagrnu međimurske katane.
Mrve teški oklopnici, ljuto sječe lako hrvatsko i ugarsko konjaništvo, tiskaju se naprijed turopoljski haramije i međimurski katane. Pucaju glave, njište konji, ječi i odzvanja međimurska ravnica. Ban Zrinski leti poput sokola s krila na krilo svojih banovaca, viče i sokoli, podjaruje i zapovijeda. Mač mu se strelimice spušta lijevo i desno od konjskoga vrata, a njegov veliki crni ždrijebac, sav u pjeni, udara i grize koga stigne.
Kupa se Zrinski u goloj vodi ispod kalpaka, oklop ga steže, ali je i dalje tamo gdje je najpotrebitiji. Vide ga crveni banovci i husari plavetni i udaraju još žešće, a spahije i janjičari ga se boje i izbjegavaju susret i ogled s njim. Onda pak se među banderijama zaori gromoglasno: 'Pobjeda!' 'Pobjeda!' – prihvate gromoglasno i ostali branitelji grada Čakovca.
'vincere avt mori'
nedjelja, 15.11.2009.
Hrvati - ratnici i vojnici
Kraj bitke pod Sigetom 1566. godine
On sigetski bane
… 'Evo viđum vitezovi moji, da je nami poginuti. Hodimo van iz tog grada i ondi se pobimo na lice z neprijatelji naši i ondi pomrimo, da na bude po smrti našoj dobar i pošten glas!' …
… Na svakog tu Hrvata dvadeset Turak' dopadahu i umutiše se rudokosi vitezovi banovi u njih kako sokoli med golube, Hrvati banovi!
Lijepo ti se tu u tom boju Hrvati ponašahu, a najbolje se ponašaše Mikluš bane Zrinjanine … On sigetski bane
… pozdravljajuć Te svijetli car poručuje Ti da predaš grad! On štuje hrabrost Tvoju i milostiv Tebi bit će On!
Milostiv bit će meni? Al' ja sam Šubić Zrinski i ako car tvoj želi grad nek' sam po ključe dođe!
Ne traži Sultan grada zaman, On Tebi svjetlu krunu nudi, da budeš kralj gdje sad si ban! Ti kralj Hrvata budi!
Nek' zato ja da budem kralj? Al' Zrinski nikad, nikada! Hrvatom ban je kralj, Hrvat mjesto kralja bana ima!
Kako su svi pokušaji nagovora na predaju propali Sokolović zapovijeda još žešće i masovnije juriše i navale na zidine i bedeme Staroga grada Sigeta, a turski topovi nanosili su sve veća oštećenja zgradama, bedemima, zidinama i samoj citadeli Sigeta. No, ni to nije urodilo značajnijim uspjesima, jer prostor oko zidina ostao je prekriven tisućama mrtvih tijela turskih bašibozuka i janjičara.
Na kraju ipak je Zrinski prisiljen da prenese sve preostalo streljivo i hranu u samu citadelu, a da potpuno razoreni Stari grad Sigeta napusti i obranu organizira u samoj citadeli Sigeta. Turci pak su osvajanje Staroga grada Sigeta platili doista previsokom cijenom. Palo je oko 3000 najelitnijih i najboljih vojnika, a među njima poginuo je i sam egipatski Alipaša te zapovjednik turskog topništva hrabri Aliportuk.
Istodobno sam sultan teško je bio bolestan, a ova 13. vojna koju je osobno poveo u namjeri da spere ljagu i sramotu poraza koji je njegova vojska doživjela u bitki kod Malte još je više narušila njegovo zdravlje. Tako je zapravo stvarni zapovjednik turskih odreda koji su opsjedali Siget bio vezir Sokolović. Napokon, turski sultan izašao je iz svog čadora koji se nalazio u samom središtu grada od šatora koji su njegovi vojnici podigli za njega, njegov harem i dostojanstvenike odmah iza svojih šatora koji su okruživali utvrdu Sigeta.
Nadnevka 29. kolovoza više ne vjerujući izvješćima svom veziru Sokoloviću, turski sultan na konju je obišao svoje vojnike. Prizor koji je vidio još više je narušio njegovo slabo zdravlje. Najvjerniji zapovjednici i njegovi najelitniji odredi janjičara i bašibozuka doslovno su iskrvarili i teško su desetkovani pod zidinama Sigeta koji je bio razrušen, ali se još uvijek držao i uporno branio. Shrvan tugom za svojim mrtvim vojnicima, ozbiljno načet bolešću i dobrano već pritisnut starošću turski sultan umire u svom čadoru noću 5. na 6. rujna ne dočekavši pad Sigeta.
Nadnevka 8. rujna vezir Sokolović odlučio je da Siget konačno mora pasti, jer sultan je mrtav, a vojska je gotovo pred rasulom. Turski teški topovi na više mjesta probili su zidine citadele Sigeta, ali su ih branitelji na svim mjestima odmah popravljali i iz njih uspijevali izbaciti turske vojnike. Pritisak turskih vojnika bi je sve snažniji, plamene strijele zapalile su zgrade u citadeli. Zrinski zna da slijedeće juriše turskih odreda neće moći izdržati ta ostalo mu je svega oko 500 branitelja, borbeno umornih i izranjavanih.
Zrinski je zapovjedio da se iz njegovog stana iznese sve vrijedno i zapali u središtu citadele, obukao je svoju najsvečaniju odoru u koju je dao ušiti 100 zlatnih dukata kao nagradu za onog turskog vojnika koji će ga u boju ubiti. Pozvao je sve svoje preostale vojnike i zapovjednike, uzeo ključeve grada k sebi i ovako zapovjedio: 'Velika obrambena kula u središtu citadele treba se napuniti preostalim barutom i streljivom, isto tako pred vratima citadele neka se napuni veliki top komadima željeza i kamenjem i neka se ispali prema mostu na ulazu u citadelu.'
Kada je top ispaljen mnogo je turskih vojnika palo pokošeno njegovim hicem, pa je most ostao prohodan. Nakon toga na njega jednostavno nagrnu preostali branitelji Sigeta predvođeni Zrinskim osobno i Lovrom Juranićem koji je nosio veliku kraljevsku zastavu. Zrinski je iz samokresa oborio najbližeg turskog časnika te mačem počeo sjeći na sve strane. Vidjevši ga turski vojnici stanu mu dovikivati neka ne gubi glavu uludo i neka se preda na milost sultanu.
No, opomene su bile uzaludne … zrno pogodi Zrinskog i on padne na zemlju, a oko njegova umirućega tijela nastane silna borba u kojoj svi branitelji Sigeta izginu. Još živoga Zrinskog janjičari su privezali na top i odrubili mu glavu. Nakon toga Turci u velikom broju provale u napuštenu citadelu, ali u zao trenutak. Velika kula napunjena barutom odleti uz strahoviti prasak u zrak, a njezine ruševine pokopaju još oko 3000 turskih vojnika.
Turci su doslovno klonuli duhom i uplašeni komentirali da se čak i sam razrušeni grad bori protiv njih. Od ukupno 2500 branitelja samo četvoricu ranjenih, ali živih, pronašli su Turci. Turci toj posljednjoj četvorici velikodušno poklone živote uz dužno poštovanje prema svim mrtvima koji hrabro izginuše do posljednjeg. Preživjeli su: Črnko, Gerecij, Stjepan Oršić i Gašpar Alapić. Njih je kasnije od Turaka otkupio sin Nikole Zrinskog, Juraj Zrinski. Odrubljenu glavu Nikole Zrinskog Sokolović je poslao budimskom paši Mustafi, svome bratu, a ovaj ju je kasnije 9. rujna poslao njemačkom grofu Salmsu. Glava je ipak kasnije prenesena u Čakovec i dostojno sahranjena u obiteljskoj grobnici Zrinskih u Svetoj Jeleni (danas Šenkovec).
bastionski bedem branič kule s tornjem – tvrdi grad Čakovec grad Zrinskih
subota, 14.11.2009.
Hrvati - ratnici i vojnici
Tijek bitke pod Sigetom 1566. godine
Nadnevka 03. kolovoza 1566. mnogobrojna turska vojska započela je opsadu Sigeta. U nadolazećih četrnaest dana turski su jurišni odredi izvršili mnogobrojne navale i juriše na Novi grad Sigeta uz snažnu topničku potporu. (Topovi koji su razarali Siget po kalibru isti su topovi kojima su razorene zidine Carigrada prilikom turske opsade istog – po Athumanunhu)
Nadnevka 19. kolovoza nakon doista hrabre i uporne obrane zidina Novoga grada Sigeta, posada je bila prisiljena povući se na bedeme i zidine Staroga grada Sigeta i tu organizirati obranu. Povlačeći se iz Novoga grada Sigeta branitelji su zapalili sve zgrade Novoga grada Sigeta i uništili sve što bi moglo Turcima poslužiti za opsadu ili plijen. Oštećenja koja su nastala u bedemima i zidinama Staroga grada Sigeta branitelji su na brzinu popravili.
Bitka se nastavila nesmanjenom žestinom, turski odredi jurišali su i dalje u velikim skupinama, ali branitelji nisu popuštali. Ipak, broj branitelja bivao je sve manji, no, volja za obranom nije prestajala i vojnici su se i dalje hrabro borili i lomili sve turske napade.
(Sjeverno od Sigeta stajala je na brzinu prikupljena carska vojska koja je bila sastavljena od Nijemaca, Austrijanaca, Poljaka, Mađara te nekoliko manjih satnija hrvatske banske vojske, no, ta relativno jaka carska vojska utaborila se u taboru oko grada Györa te unatoč zahtjevima mađarskih i hrvatskih zapovjednika nije se borbeno pomaknula i razvila prema napadačkim odredima turske vojske oko Sigeta. Nešto južnije od te skupine, vješto i uspješno operirala je skupina od oko 10 000 kršćanskih vojnika čiju jezgru su opet činile mađarske i hrvatske satnije i banderiji, pod zapovjedništvom nadvojvode Karla. Napori i želja da se oslabi pritisak na Siget te skupine nisu dali rezultata, jer carska vojska oko grada Györa nije se micala plašeći se otvorenog sukoba s nadmoćnim turskim odredima koji su opsjedali Siget)
Međutim, neviđena hrabrost i ustrajnost branitelja u obrani Sigeta polako, ali sigurno načinjala je borbeni moral i nagrizala vjeru u pobjedu turskim odredima. Naime, turski odredi pretrpjeli su znatne gubitke u ljudstvu, pa je Mehmed paša Sokolović pokušao raznim načinima privoljeti branitelje Sigeta na predaju. Slao je mnogobrojne pregovarače u Siget te obećavao 'brda i doline' braniteljima i samom Zrinskom.
Tako je Zrinskom nudio grad Siget i hrvatsko kraljevstvo pod upravom sultana, a običnim vojnicima nudio je zlato samo neka napuste Zrinskog i predaju se na milost sultanu. No, sve je to padalo u vodu. Zrinski je jasno odgovorio: 'Hrvatom ban je kralj!, pa ako Sokolović želi ključeve Sigeta neka sam po njih dođe!'
Hrvatski, mađarski i njemački vojnici nisu ni pomišljali na izdaju ili predaju, prisega koju su položili jedan drugome (…ostavit te brate nikad neću sve dok u meni živo srce bije…) bila je doista snažna i iskrena, a prisega koju je sam Zrinski položio njima, običnim vojnicima, (… braniti ću Siget svojom krvi dok u meni živo srce bije…) bila je obvezujuća.
Taj primjer u kojem se zapovjednik obvezao običnim vojnicima da se ni pod kojim uvjetima neće predati i da će se boriti do posljednjeg vojnika jedinstven je do tada u povijesti ratovanja, pa i izgleda da je to snažno djelovalo na obične vojnike, jer izdaje i predaje običnih vojnika nije bilo bez obzira na tešku situaciju.
spomenik Nikoli Šubiću Zrinskom ispred tvrdoga grada Čakovca (danas perivoj Zrinskih u Čakovcu)
petak, 13.11.2009.
Hrvati - ratnici i vojnici
Bitka pod Sigetom 1566. godine
Malena utvrda Siget bila je ključna zaprijeka turskom nadiranju prema srcu tadašnje Europe, prema gradu Beču, ali i glavni oslonac obrane koja je štitila srce Hrvatske (ostatak ostataka nekada moćnog i slavnog kraljevstva) od obuhvata sa sjevera i od udarca u lijevi bok i leđa hrvatskoj banskoj vojsci koja se grčevito brani.
Athumanunhova promišljanja: Turska vojska drži u posjedu najsnažnija uporišta Budim i Beograd, a namjera im je zauzeti utvrde Eger i Siget. Padom Sigeta Turcima se otvara mogućnost okretanja na jug i vrlo brzo tursko konjaništvo može prodrijeti do lijepog i bogatog biskupskog grada Zagreba, a pad Zagreba znači i sigurni pad generalata Karlovca i Varaždina.
Bogato Hrvatsko Zagorje postalo bi meta pljačke turskih odreda, a tursko konjsko kopito odzvanjalo bi Gradecom i Kaptolom. Zagreb bi postao uporište turskih napadačkih odreda za osvajanje južnih njemačkih gradova i sjevernih talijanskih gradova.
No, na svu sreću, na istoku Hrvatske uporno i hrabro brane se hrvatske banske satnije, Varaždinci su spremni za brzu pomoć Đurđevcu i Križevcima koji su se posložili sa svojim haramijama i odolijevaju, a banski banderiji uzduž Mure i Drave spremni su na duboke prodore prema istoku.
Na jugu oko tvrdoga grada Karlovca čvrsto stoje graničari, a sve položaje na masivu Velike Kapele zaposjeli su odredi hrvatske banske vojske. Nijemci vrlo darežljivo šalju novac, oružje, pa i manje vojničke odrede, jer svjesni su da se upravo tu brane i njihove južne granice.
U maloj utvrdi Siget ban i grof hrvatski Nikola Šubić Zrinski užurbano se priprema za obranu, njegova posada sastavljena od hrvatskih, mađarskih i njemačkih vojnika potpuno je odana europskoj misli, a snažno ih veže zakletva i ljubav prema nesretnoj i napaćenoj domovini.
Svi su vojnici čvrsto odlučili ustrajati do kraja, do posljednjeg čovjeka braniti malu utvrdu na koju je krenula strašna sila od gotovo 100 000 turskih vojnika uz potporu od 200 topova koju osobno vodi nitko drugi do sultan Sulejman II. Veličanstveni. No, sultan dobro poznaje Nikolu Šubića Zrinskog, njegovu hrabrost, čast i željeznu volju i u velikoj je nedoumici: krenuti na Siget ili ga ipak zaobići i krenuti na tvrdi grad Tokaj.
Veliki vezir Mehmed paša Sokolović također jako dobro poznaje Zrinskog, ali ipak savjetuje sultana da se prvo zauzme Siget. Sultan je tako i odlučio, ali bila je to kobna odluka. Turska vojska pod Sigetom teško će iskrvariti i zauvijek izgubiti svoju moć, a pad Sigeta platit će strašnim žrtvama oko 18 000 najelitnijih konjanika i oko 7000 janjičara. No, to sve ne bi ni bilo tako strašno, ali moralni i vojnički udarac bio je još kobniji i bolniji.
Malena posada branitelja utvrde Siget nije se željela predati unatoč svim turskim ponudama u zlatu i bogatim darovima, banu Zrinskom ponuđena je čak hrvatska kruna, ali sve je to glatko odbijeno, nije bilo prebjega niti izdajnika, a posljednjih 250 branitelja jednostavno je provalilo iz grada i hrabro izginulo unatoč opetovanim pozivima turskih vojnika da ne ginu uzaludno. Na kraju sam sultan nije dočekao pad Sigeta već je umro u svom šatoru.
Nikola Šubić Zrinski – ban hrvatski
nedjelja, 08.11.2009.
Hrvati - ratnici i vojnici
Taktika Hrvatske vojske u 16. stoljeću
Hrvatski banderiji i satnije u 16. stoljeću bitke su vodili prema slijedećoj taktici: brzi prepadi konjaništva, zasjede manjih skupina, snažni i istodobni udari većih postrojbi koji su u pravilu završavali zatvorenim nastupanjima banderija i satnija. (Athumanunh pod banderijima podrazumijeva konjaničke odrede banske hrvatske vojske, a pod satnijama haramije i ostalo hrvatsko bansko pješaštvo) Hrvatski vojnici toga doba rabe uz vatreno oružje još i razne puške nabijače, arkebuze, male i velike topove te mužare. Zrna su od kamena ili željeza, a od hladnog oružja rabe se bodeži svakojakih vrsti, mačevi, topari, bojne sjekirice i buzdovani, koplja te lukovi i strijele sve dok napose nije u potpunosti prevladalo vatreno oružje. Konjaništvo je isključivo naoružano kopljima, a borba se vodi napadom velikih skupina, brzim karijerima i još bržim konjaničkim naletima. Gotovo uvijek dolazi do sudara u kojem nastane izuzetno velika gužva i metež, protivnici se pronalaze u tom metežu nasumice i započinje bitka s konja. Pobjedu odnosi ona strana koja je vještija u uporabi koplja i mača te ima izuzetno snažan junački duh.
Pojavljuju se i prvi obrisi nove taktike: raznorazne varke i obmane, direktni udarci s bojišnice, ali i prvi obuhvati krila i bokova, munjeviti i duboki prodori konjaništva u pozadinu protivnika poradi otimanja plijena i uništenja komore, pale se protivnički gradovi i ruše utvrde i zamci, mostovi i prijelazi preko rijeka. Takvi duboki prodori donosili su početni uspjeh te strah i pomutnju kod protivnika, ali uvijek bi se postrojba koja je duboko prodrla morala povući, jer krajnja zadaća joj je ograničena. U utvrdama, tvrdim gradovima i tvrđavama posade se bore raznim topovima, mužarima, vrućom vodom, smolom i kamenjem, a temeljni cilj im je izdržati i ustrajati do posljednjeg vojnika. Od vojnika toga doba traži se najveća žrtva, požrtvovanost i samoprijegor te spremnost na smrt. Tako su u hrvatskoj vojničkoj prošlosti zabilježeni brojni primjeri žilave i hrabre obrane posada mnogih tvrdih gradova: Jajca, Bihaća, Ostrovice, Kraljeve Velike, Koprivnice, Križevaca, Siska, Petrinje, Karlovca … no, najsjajnija i najupornija obrana do posljednjeg vojnika ipak je veličanstvena Bitka pod Sigetom. (Siget je grad u jugozapadnoj Mađarskoj na rijeci Aljmaš) Siget je branio hrvatski ban i grof Nikola Šubić Zrinski, a posadu Sigeta činili su hrvatski (oko 2000 vojnika), mađarski (oko 400 vojnika) i njemački (oko 100 vojnika) vojnici, dočasnici i časnici.
subota, 07.11.2009.
Hrvati - ratnici i vojnici
Priča o husarskom zastavniku Jurici Juraniću
… Kameniti oklop prsi tvoje krije, a kamenita i Zrinska prsa bila, zaludo ih salijetala sveg Istoka sila, jer Zrinsko srce uzdrhtalo nikad nije! Visoko kao što strše kule tvoje, junački moj rod uspinjao glave svoje … (balada Zrinskome gradu)
Bilo je to Godine Gospodnje, na poziv Zrinskoga bana u dobro utvrđeni grad Čakovec pristigli su mnogi strani odredi s namjerom da pomognu hrvatskim husarima i braniteljima grada Čakovca odbiti prijetnju Hasan paše i Rustem bega koji silno zaprijetiše okupljanjem velike vojske negdje oko Nagykanisze (Velika Kaniža, Mađarska).
Zima je te Godine Gospodnje počela vrlo rano, a čekanje na prodor Turaka silno se otegnulo. Strani su plaćenici postali nestrpljivi, a potom su izbile i prve čarke i tučnjave s hrvatskom husarijom. Stranci su postajali sve više nepodnošljivi, počeli su maltretirati mirne seljake okolnih međimurskih sela. Otimali bi oni seljacima hranu i nasrtali na mlade djevojke. Strani su časnici imali velikih muka održati vojničku stegu, a sam ban Zrinski svakodnevno je morao slušati mnogo pritužbi na račun stranaca.
Međimurski seljaci bivali su sve više nezadovoljni i ljuti. Hranili su strane vojnike, a ovi im otimaju i kradu, nasrću na žensku čeljad. Onda, jednoga podneva, krajem studenog te Godine Gospodnje, otegnula se duga povorka zaprega koja se lijeno vukla iz Domašinca prema Čakovcu utvrdi Zrinskih. Niski i tmurni oblaci nadvili su se nad Međimurje, duboki i mokri snijeg otežavao je ionako sporo kretanje upregnutih kola koja su, krcata hranom, žitom, mesom, masti i zobi za konje, propadala u snijeg.
Seljačke zaprege pratio je jedan manji hrvatski husarski odred u plavim dolamama, pod kalpacima gdje su bila zametnuta čapljina pera, ogrnuti mrko smeđim kabanicama. Na čelu odreda jahao je mladac od nekih dvadeset i četiri godine, svijetlih i veselih očiju. Njegov dobro uhranjeni tankonogi riđan, dar samoga bana Zrinskog, namjerno se poigravao cijelim putem. Ni momku ni konju kao da nisu smetala tmasto obzorje i blizina turske opasnosti. Nisu im smetala ni zloslutna ratna vremena što su se nadvila nad ostatke ostataka nekada slavnog kraljevstva hrvatskog.
Zašto i bi, ta mlad je, zdrav je, sreća ga dosada služila u boju, dobar je konj pod njim, stekao je simpatije i naklonost samoga bana Zrinskog davši mu tijekom bitke svoga konja, husarija ga voli i obožava, ima čin … Obitelj mu kako tako dobro živi, a u jednom domu u Domašincu čeka ga njegova lijepa Katica, pa gdje onda da čovjek zadovoljan ne bude i da se ne veseli svemu oko sebe i onomu što je pred njim.
'Hajde ljudi brže to potjerajte! Snijeg samo što nije, a vojska je gladna u Čakovcu i čeka samo na nas.' Izdiže se malo iz sedla Jurica. 'Brže! Idemo brže!' Prihvate tada i ostali husari jašući uzduž kolone na nemirnim konjima koji su osjetili da se kraj putovanja bliži. 'Hmm, tjeraj samo tjeraj! Imaš nemaš, daj! Cijeli te bogovetni život netko goni. Prokleti život i muka seljačka! Gospoda pak se drže one dobre stare da je seljak kao vrba, pa ako je više kljaštriš ona je sve zelenija…' Glasno je negodovao vitalan starčić kojih 70-tak godina na prvoj kolskoj zaprezi.
Jurica ga je dobro čuo, potjera konja bliže kolima, smiješeći se krišom, obrati se on starcu: 'Veliš li što, djede, a?' 'Što bih govorio časniče … velim ne velim, isto mi je! Nego ti meni reci nešto. Što vi ne krenete s tom silnom vojskom iz Čakovca i ne ogledate se s Turcima, a ne da mi moramo trpjeti tu ugarsku husariju? Ta razbojnici su to, a ne vojnici. Uzimaju i kradu, ne pitaju, provaljuju u kuće, plaše cure i nasrću … 'Nemoj tako djede! To su po sili poznati i znani husari kapetana Nadsdya , a s njima su i dvije austrijske i jedna njemačka pukovnija vrhovnog vojvode Karla von Burghana i nadbiskupa salzburškog. Čim snijeg stane Turci će na nas, a tada će nam njihova pomoć itekako dobro doći.' 'Nemoj ti tako sinko! Dobro znaš da je njima polovici milja pljačka i pijančevanje, otimanje od golorukog naroda, no ogledati se stvarno s Turcima. Nisu oni kao vi, njihove zemlje ne poharaše Turci.' Nakon toga starac pljune.
Jurica ne odgovori, jer mu pozornost odvrati glasna prepirka i povici na začelju kolone. Psovke na mađarskom. Desetak husara u zelenim kontušima Nadasdyeve pukovnije nasrtalo je na kola. Plavetni hrvatski husari ispriječili su im se, a Jurica mahne svojima na čelu kolone te svi zajedno odjašu na začelje. Jurica se postavi između mađarskih i hrvatskih husara i na nešto lošijem mađarskom vikne: 'Stoj! Odstupi od kola! Tovar je pod zaštitom bana Zrinskog. Idite u crkvu Svetog Nikole, tamo će se podijeliti hrana!'
Zelena ugarska husarija ne posluša. 'Ne može tako! Hej čekaj! … Ne diraj to! … Čuješ, odbij kad ti govorim, ma neka … Husari UDRI! Jurica zgrabi za ovratnik dolame mađarskog narednika i naglo ga svuče iz sedla te ga obori u snijeg. Ostali hrvatski husari okrenu koplja naopako i mačevima udarajući pljoštimice obore jednog po jednog nasrtljivca u snijeg. 'Vežite ih sve! Neka ih vrag nosi, a za ovo će čuti i Zrinski i Nadasdy! Hvatajte konje! Gonite ih sve u Čakovec, kako me samo udario u rebra…'
Jurica trljajući mjesto na tijelu gdje ga je mađarski narednik udario nogom stane izdavati zapovijedi hrvatskim husarima. Starac pak nevjerojatnom okretnošću za njegove godine skoči iz kola i glasno se smijući priđe Jurici te ga snažno zagrli. Izvadi iz kaputa flašu s rakijom i pruži je iznenađenom Jurici. 'Ha, tako im i treba! Dobro ste im leđa naravnali, tako treba, zube im pokazati! Sam Gospodin bog poslao Vas je na naš put. Da Vas bilo nije ovi lopovi bi nam sve oteli… Povuci sinko! Tako, povuci slobodno, to ti je prava žganica, krijepi dušu zastavniče, zaslužio si …'
Čakovec - sjeverni bastion s branič kulom i tornjem utvrde Zrinskoga bana
petak, 06.11.2009.
Hrvati - ratnici i vojnici
Od sudara ječi podravska ravnica
U to tmasto siječanjsko maglovto olovnosivo jutro te davne Godine Gospodnje 1242. podravsku ravnicu pritisnula je silno mongolska bujica poglavice Kadana. Negdje kod Poljangrada (današnji Novigrad Podravski) napregnutih lica, pod kacigama i kalpacima, s promrzlim rukama na kopljištima i balčacima mačeva, skupilo se sve što se skupiti moglo: pješaštvo župe komarničke, oklopnici pristigli iz koprivničke utvrde, slobodnjaci, kmetovi pljodjelci, predijalci (seljaci slobodnjaci s crkvenih imanja) ...
... U visokim i reskim tonovima zatrube trube. Šuma kopalja se povi uz istodobno uzvikivanje i hrabrenje od vrste do vrste. Konji kao da ni ne dodiruju smrznutu zemlju, blješte mačevi kneževih malobrojnih konjanika čiji se gusti redovi još više rašire poput lepeze. Sudar je bio strašan, više nego strašan. Od strahovitog sudara zadrhta smrznuta zemlja, a glave stanu pucati, lome se čela, kosti, prsa, koljena. Redovi se ispremiješaju i sve se pretvori u krvavu kašu. Ljudi se stanu obarati, konji stanu gaziti, drobiti i gristi.
Razvije se bespoštedna bitka u kojoj svi sijeku i udaraju. Knezu Martinu ruke su trnule od mača i udaraca, štit mu težak kao da je od samoga olova, a mala kneževa vojska sve je rjeđa. Bitka je ušla već u drugi sat, a Podravci se hrabro brane, odolijevaju, padaju, ali se ne daju. Mongoli pak navaljuju odasvud kao mravi i sve ih je više. Knez Martin dobaci uzde konjušaru Godeku, sjaše i zapovjedi uzmak. Zatim knez stane dozivati Vida. Vid pak se poput pravoga diva probijao između Mongola koji su prema njemu izgledali kao patuljci. 'Evo me kneže, hitam, samo me ne puštaju!' derao se Vid i istodobno tresnuo glavama dvojice Mongola. U stopu ga prati mladac Luka koji u metežu podmeće kopljišta Mongolima, sapleće ih, obara na zemlju i probada ih kopljem. 'Tako valja Luka, tako. Samo ih ti nabodi kao na ražanj!' – hrabrio ga je Vid, a Luka sav zajapuren odbaci koplje i dohvati nekakvu bradvu, pa sada udara Mongole po koljenima, po leđima, po gležnjevima.
U tom trenutku na kneza Martina navali nekakav mongolski poglavica, te ga dohvati mačem po vratu. Knez ostane bez kacige, krv ga obli, ali ostane na nogama. Mongolski poglavica velikom vještinom vitlao je zakrivljenom sabljom, a knez skupi posljednju snagu, te gnjevno pomisli u sebi: 'Čekaj malo, da sada ja tebi pokažem što sam naučio prateći kralja i sijekući tvoje na rijeci Šaju!' Munjevito knez uputi nekoliko udaraca prema glavi Mongola, a onda još brže prebaci svoj teški dvosjekli mač iskovan u Augsburgu iz desnice u ljevicu. Bio je to stari trik vrsnih mačevalaca, pa Mongol naleti otkrivši se. Knez mu snažno sjuri mač među rebra. Mongol začuđeno razjapi usta, iskesi žute rijetke zube, te ispusti sablju i štit, zatetura se. Knez potegne, ali mač ostane zaglavljen između rebara Mongola.
Mongolski ratnik koji je pratio poglavicu ljutito nasrne na kneza, ali u zao čas. Ispred njega ispriječi se Vid i dohvati ga sjekirom. Sada Vid dohvati svojim divovskim rukama knežev mač i snažno ga potegne. Crna ljepljiva krv šiknu iz rane, a Vid se na trenutak zbuni: 'Gle vraga, čak im je i krv crnja od naše. Mora da je to od sveg zla što počiniše.' Bitka je potrajala još koji trenutak, a onda se na samom rubu šume pojave žene, starci i dječaci, te i oni navale na zbunjene Mongole koji izgleda ovo nisu očekivali. Mnoštvo kosa, vila, srpova, te raznih kolaca i batina udari po Mongolima. Nakon nekoliko trenutaka u šumama, guštarama, jarugama i dolovima napokon utihne jeka bitke. Vid izvijesti kneza: 'Gotovo je kneže ni jedan nam nije umaknuo. Naših trideset i dva je palo, a svi smo dopali rana, no, bit će plijena. Momci već love konje i skidaju kožuhe s ovih đavola. Samo, vrag ih odnio, toliko su maleni da će rijetko kome od nas pasati ta njihova obleka, osim možda Luki i ženama, budu li uopće to htjele navući na se.'
Knez je sjedio na panju, brisao je krvavi mač lišćem i grudama snijega, siv u licu, slab. Uz staru ranu, koju je zadobio na rijeci Šaju, a koja se sada otvorila, knez je zadobio i novu. Luki je ranarnik zamotao glavu. Klepnuo ga je Mongol nekakvim čudnim buzdovanom, no, bilo mu je to zadnje. Luka mu je uzvratio i sada je taj buzdovan njegov. Knez se pridigne, a nekakva gvalja gušila ga je u grlu. Tada knez osjeti toplu i meku ruku u svojoj. Bila je to njegova supruga Katarina koja se šutke privije uz njega očiju punih suza. Knez je čvršće stegne i privije uz sebe. Oko kneza počeli su se okupljati njegovi vojnici i preživjeli iz zbjegova, otrcani, pokrpani, zamotani u mongolska krzna, krpe i ostatke vojničkih odora, ta gomila ljudi više je ličila na kakvu razbojničku družinu nego na miroljubive žitelje Poljangrada koji je sada bio razrušen i dogorijevao zapaljen od Mongola.
Iz gomile izdvoji se sijeda starica, mati kneževa, udovica koju je život naviknuo na nesreće. Starica zagrne rubac i odmjeri ljude pognutih pogleda: 'Djeco moja, trećina nas je ostala u životu i tu smo gdje jesmo. Marvu smo spasili, nešto njihovih konja ste polovili i neke naše sačuvali. Živeža smo sklonili dosta da ne pomremo od gladi … glave gore i pogledajte istini u oči, ma kakva god ona bila! Valjda nam je ovako bilo suđeno, ali slušajte me sada! Tu na ovom zgarištu do proljeća treba niknuti Novigrad (još i danas ponosno stoji i živi Novigrad Podravski – po Athumanunhu) i krenuti novi život! Sada se i Vid uključi: 'Pravo govoriš gospodarice! Živjeti se mora i mi ćemo živjeti tu gdje su bili i naši stari. Progrmjelo je ovuda svašta i sam Bog zna što će još, ali netko od nas uvijek će ostati. O tomu jesmo li uradili sve kako treba sudit će oni koji dođu poslije nas.'
Na trenutak Vid ušuti, strese snijeg sa kape i potom se obrati knezu Martinu: 'Kneže, upregnut ćemo i ja ću ljude povesti u sječu. Bar drva ima u ovim našim šumetinama i valja nam kolibe i zaklone za nejač i žene podići, a Luka će poći s dečkima u lov. Pred ovim vragovima i divljač se razbježala, ali mali se sigurno neće vratiti praznih ruku. Kako je gospodarica kazala, na proljeće ćemo uzorati i sjemenje, koje smo sakrili u zemunicama, posaditi. Knez se podiže i klimne glavom: 'Dobro zboriš Vide moj, sve ćemo mi to učiniti, no, sada idemo prvo grobne humke iskopati i dostojno pokopati one koji nisu imali sreću da prežive, a i ove moramo pokopati. Bez obzira na njihovo zvjerstvo koje nam počiniše ne smijemo dozvoliti da ih divlje zvijeri razvlače. Idemo ljudi, uprite svi zajedno!'
zastava Virovitičko-Podravske županije
subota, 31.10.2009.
Hrvati - ratnici i vojnici
Sumrak kraljevstva – posljednji hrvatski kralj
… tko to vlači noge gorskim mrakom? Pod zlatnom kacigom mrki div, za hrast se hvata slabom šakom, u licu je mrtav, ali okom je živ …
Crne krošnje tužno zašušte, tmasti se oblaci nadvili nebom, Zvijezde trnu sve više, a u dalekoj pomrčini nad zamrlim bojištem crne se prilike pognuto kreću oprezno. Kao lasice provlače se oprezno, pužu, gmižu, nestaju, pa se opet pojavljuju. Njuškaju, ruju, kopaju po hrpama mrtvih vojničkih tjelesa. Pipaju, driješe, režu prevrću, traže …
Pljačkaši mrtvih vojnika su to, lešinari koji se uvijek vuku za svakom vojskom, strvinari koje bije zadah raspadanja … Zabasaju tri takve sjenke kroz šikaru i paprat sve do skrovitog ulaza u duboku jarugu. U toj jaruzi oštro kamenje, korijenje, kvrge, trnje, guštik. Crna i divlja gudura propinje se prema nebu po kojem se valjaju tmasti oblaci. Oluja samo što nije započela.
Pljačkaši oprezno gmižu dalje, oprez, prvo mrtvo tijelo, pa još jedno, a onda sve ih je više … tukla se tu teška bitka, jer sve je prepuno mrtvih vojnika. Vješti prsti pljačkaša raskopčavaju im kovane pojaseve, skidaju im prstenje s ruku, miču im čelenke i oklope grudne, prevrću ih i traže zlato. Tada pak pod golemim hrastom ugledaju tijelo u polusjedećem položaju. Treperava svijetlost nadolazeće vremenske nepogode na trenutak osvijetli i otkri bogate i ukrašene ploče oklopa, bogato urešen pojas, rasječenu pozlaćenu kacigu, pozorno izrađen i bogato ukrašen veliki i teški mač pod laktom. Beživotna desnica u bojnoj žičanoj rukavici počiva na zastavi izvezenoj zlatnim nitima konca … tri ljudske hijene skokom krenuše, jer to je glavni zgoditak.
U tili čas nešto veliko pokrene se u sjeni debla. Crne sjene pljačkaša protrnu, a onda tužno rzanje, veliki bijelac slomljenih prednjih nogu, krvavih prsiju, s bogatim sedlom i pokrovom. Veliki bijelac teško se prevali na bok, grčevito istegne vrat prema pljačkašima, a na njuški mu se pojavi krvava pjena. Pljačkaši odahnu, to je samo konj, sada će dalje … no, u zao čas! Odjednom dvojicu pljačkaša ščepaju snažne koščate i mišićave ručerde u strašan zagrljaj. Pljačkaši se migolje, krkljaju, cimaju, grebu … jedan nekako uspijeva izvući nož. Sječivo bljesne, ali oštrica sklizne po čeliku. 'Oklop, prijane moj, oklop!' u samrtnom hropcu prozbori smrtno ranjeni vitez orijaš. Glas mu dolazi kao iz bačve, a u njemu ima nešto strašno i prijeteće …
'Strvoderi, kralja mi nećete ni dotaći!' Željezne šake orijaša stegnu još jače, poput snažnih kliješta. Kosti pljačkaša stanu krcati i pucati: 'Dah vam smrdi na strah i smrt … mislio sam da ću na drugi svijet u ljepšem društvu … nema veze, naživio se Antun života, a sada mi je kucnuo zadnji trenutak, izgleda, ali vi ćete prije mene … nakoti mraka idete u pakao!'
U predsmrtnom grču umirući kraljev župan i vitez Antun Strezinja još snažnije stegne pljačkaše koji se trzaju, kopaju petama, a zatim im tijela odjednom omlitave. Strahotni grohotni smijeh umirućeg viteza protrese guduru tamnu. Strava obuzme trećeg pljačkaša i natjera ga na divlji skok u mrak. Njegov jezivi krik iz provalije zagluši iznenadni udar groma. Grunu prve teške i guste kapi kiše, te stanu ispirati skorenu krv s voštanog čela mrtvoga kralja pod hrastom. Kliznu te kapi poput suza iz njegovih otvorenih, ukočenih očiju, preko snažnog vrata i trupa u oklopu, pa se sliju mačem na zastavu razderanu i slomljenog koplja.
Zasljepljujuća munja tog trenutka ošine plavkastom strijelom stoljetni hrast i raspolovi ga. Zatutnji potmulo grom kao da se nebo ruši, zadrhta zemlja i zaječa iz nutrine, a orijaško deblo u blještavom plamenu surva se u jarugu povlačeći i pokopavajući zauvijek posljednjeg hrvatskog kralja i njegovu malobrojnu mrtvu vojničku pratnju …
Bio je to sumrak kraljevstva nekada moćnog i slavnog, kraljevstva hrvatskog, a crna i zloslutna kletva izrečena poradi izdaje 'Dabogda tisuću godina ne imali kralja narodne krvi' napokon se i obistinila. – Hrvatska je izgubila svoju samostalnost, a vrtlog mongolske bujice opasno se približavao od Žutog mora prema plavom Jadranu.
petak, 30.10.2009.
Hrvati - ratnici i vojnici
Prvi hrvatski kralj – Rex Croatorum
Blago jutro, divan grad, pod divnom gorom zelenom, a opasuje ga srebrena rijeka brza. Na polju ispred grada veliko mnoštvo naroda, vesele pjesme brijeg odbija, lijepo plešu i pjevaju mlade djevojke, djeca trče razdragano na sve strane, a stari samo klimaju glavom. Stotine zastava, tisuće vojnika, svi u oklopima svijetlim, u željezu, pod krznom, kalpacima i perjanicama – banovi, župani, vojvode, čelnici. Bijeli, crveni i plavi znakovi na štitovima i zastavama nedvojbeno govore da su to Hrvati, ali što rade i zašto su pristigli u tako velikom broju?
Da, da - sada raspoznajem, vidim zlatnu krunu, sjaj i svjetlo iz te krune sipa se nad tim gradom, a to svjetlo širi se sve više i više, širi se sve dalje i dalje, gotovo po cijelom prostranstvu tog drevnog i starog kraljevstva Hrvatskog. Dok širi se to svijetlo nosi na svojim tracima ljubav i vjernost bratskoj slozi, čuva i budi želju za slobodom, za pravednošću, za znanjem i za napretkom, pa tjera u crne ponore guste magluštine i duboke tmine, što se valjaju nad tim kraljevstvom starim i drevnom!
Tisuću godina odmiče što je prvi put kraljevska kruna ovjenčala junačko čelo mladoga kralja! Tisuću godina odmiče u tren, a ja vidim kako zlo i sam pakao navaljuje na kraljevinu i otima joj najvjerniju djecu, vidim bjesne i mrke ratnike kako navaljuju na hrvatske ratnike u blistavim oklopima…
… vidim i gledam te hrvatske ratnike i vojnike kako pješače, kako jašu na divljim konjima i voze se na tenkovima, vidim ih u odorama husarskim i odorama boje lišća jesenjeg, odorama maskirnim, vidim ih kako prolaze kroz bljeskove i oluje dok korak im do mora odjekuje, a zastave stare, zastave banske, zastave Hrvatske, opet se na vjetru vijore…
I opet vidim junačko čelo mladog Hrvata! I opet vidim da je zamahnuo zrakom na sve četiri strane svojim mačem i opet ponovio zakletvu da će čuvati i braniti domovinu!
I opet tisuću godina prolazi nad kraljevstvom drevnim i starim, nad kraljevstvom Hrvatskim …
Na rijeci Dravi
Mogao je biti negdje kraj lipnja 919. godine, a iznad šume srebrenih vrba i topola polako se stišavala jeka tek završene bitke. Pripeka je nezadrživa. Zastave poražene vojske tromo vise, dok se posljednji ostaci razbijenih odreda mađarskog konjaništva polako povlače preko široke rijeke, a s druge strane na obalu zelene rijeke izbijaju odredi pobjedničke vojske. Usijani oklopi mutno im svjetlucaju, a znakovi na štitovima i zastavama nedvojbeno govore da su na rijeku pristigli Hrvati.
Milujući konja tankom žičanom bojnom rukavicom konjanik umorno sjaše i zakorači po plićaku rijeke. Bio je to knez Tomislav, knez Hrvata koji su upravo pristigli na rijeku. Na drugoj se obali okupi nekoliko znatiželjnih mađarskih konjanika. Istog se trenutka u vodi nađe dvadesetak hrvatskih konjanika štiteći svojim tijelima i štitovima kneza Tomislava.
Knez samo mirno odmahne rukom. Konjanici se malo razmaknu, ali i dalje u spremnosti da se zalete i napadnu drugu obalu.
'Idite, idite i vratite se svojim kućama! Vašoj je pljački došao kraj, a to vam govori knez Hrvata! Idite i ne vračajte se više ovamo! Ako vam se jednom opet prohtje 'amo natrag u Hrvatsku, zapamtite! Tu ćete nas naći, čekamo vas na Dravi!'
Sada novi veliki šareni val hrvatskih konjanika grune na obalu i svojim oružjem uz glasne povike zaprijeti drugoj obali.
'Pobjeda! Živio knez! Živio knez Tomislav!' – orilo se rijekom Dravom.
Ovo dodatno obeshrabri Mađare i Pećeneze i oni nastave napuštati rijeku u dugim kolonama.
Simeon Bugarski pođe na Hrvate … i bi on pobijeđen od Hrvata
Bilo je to studene snježne noći godine 925. negdje tamo u mračnim gudurama današnje jugozapadne Bosne. Uz vatru, u oklopima pod krznom, kalpacima i crveno bijelim perjanicama okupljeni banovi, župani i drugi čelnici napeto i pozorno promatraju i slušaju svoga kneza koji je u tamnom oklopu prošaranom zlatom.
Knez pak ozbiljan, zamišljen mačem šara po pepelu: 'Srbiju su pregazili Bugari … Oni znaju da smo mi raširenih ruku pomogli knezu Zahariji i time na sebe navukli bijes Bugara. Pokazali smo im da ih se ne bojimo i zato je Simeon car Bugara i samodržac Grka sada s velikom silom krenuo na nas. Preko nas on želi na Jadran. Naša je vojska zaposjela sve prolaze prema moru našem plavome, a naša mornarica čeka pripravna.'
Sada velemože u glas zagrajaše i nastane takva silna galama da se pobočnici uz konje i straže u strahu pogledaše nije li možda do svađe došlo? No, tada se jasno začuje: 'Neka onda samo dođe! Neka dođe taj Simeon i dovede što jaču silu, pa da se ogledamo onda!'
Velemože su odmah željeli da se krene prema rijeci Drini, da se pregazi rijeka i tamo napadnu Bugari. No, knez Tomislav ih još jednom primiri: 'Znam da nam je rat svima mrzak, ali sada nemamo više kuda. Iza nas su naši domovi i plodna polja, naše šume, more i sav naš narod, a pred nama je snažan protivnik. Mi imamo samo jedan izlaz, čekat ćemo ovdje i boriti se hrabro i časno!'
Te godine Gospodnje združena hrvatska vojska, snažna kao nikada prije, kako na kopnu, tako i na moru, dočeka silnu bugarsku vojsku i potuče je do nogu, te time zauvijek rasprši san o bugarskom prodoru na Jadran.
Ljetopisac imena Nestor je zapisao, a kroničari su još dugo ovako prenosili: 'Simeon Bugarski pođe velikom silom na Hrvate i bi on pobijeđen od Hrvata…'
prvi hrvatski kralj
nedjelja, 25.10.2009.
Hrvati - ratnici i vojnici
Plima velike seobe naroda i početak pomorske slave
U potrazi za 'vedrijim nebom i toplijim Suncem' Hrvati u svom prividnom idilično-romantičnom 'valjanju' prema jugu stižu na obale a plavog mora koje ih je očaralo, začaralo, te oni zauvijek ostaju na tim predivnim obalama postupno se stapajući sa zatečenim ostacima ilirsko-romanskog stanovništva.
U tom stapanju Hrvati su sretno i spretno spojili svoje najbolje osobine naroda vičnog bojevanju, naroda sviklog životu uz rijeke i jezera u svojoj pradomovini, te im u tomu tada nije bilo premca. Hrvati nisu uništili kulturu starosjedilaca vičnih brodara, brodograditelja i pomoraca, nego su se stopili s njima i iz te kombinacije za nepunih tridesetak godina od pada grade Salone, Hrvati postaju pomorski narod.
Dakako, očarani ljepotom plavoga mora, Hrvati su ga prozvali 'svojim morem' i bili uvjereni da njime mogu ploviti svi koji bi zatražili privolu Hrvata. No, u pješčanim slivovima velike rijeke što ulijeva se u to predivno plavo more u svoj svojoj samodopadljivosti širio se tadašnji 'oružnik Bizantskog Carstva', te u svojoj oholosti Hrvate doživio kao takmace.
Zapodjenuti su i prvi sukobi, a oni su ubrzo prerasli i u otvoreno neprijateljstvo, da bi napokon bio 834. godine sklopljen mir, no, bio je to mir koji nije značio ništa, pa se sukobi nastavljaju. Dok se tako Hrvati tuku u proljeće 870. godine pod Barijem s Arapima odrađujući svoje obveze prema italskom kralju Ludoviku II., bizantski car Bazilije I. pušta svoje 'oružnike' (Mlečane) da poharaju hrvatski dio Jadrana kao kaznu za zarobljavanje papinskih prelata od strane neretljanskih gusara.
Hrvatski knez Domagoj bio je vrstan vojskovođa i pomorac, pa je ovako odgovorio kralju Ludoviku: 'Dok se mi davimo s Arapima pod Barijem Bizantinac kolje moje kod kuće. Nisam baš uvjeren da Bazilije nije namjerno ostavio one prelate same bez pratnje ratnih brodova, te da nije i sam naručio one naše gusare, a kad se Neretljanima ponudi 'zalogaj' oni ga ne puštaju ...'
Knez Domagoj znao je da ne može ostaviti kralja samoga pod Barijem, ali zato je pozvao svog najodanijeg vojvodu Vulca i ovako mu je zapovjedio: 'Uzmi deset najbržih brodova i na njih ukrcaj naše najbolje mornare i ratnike i kreni još ove noći put naše obale. Od sutra ni jedna lađa pod bizantskim stijegom ne smije više sigurno ploviti našim morem, a budući da su i Mlečani do grla upleteni u ovu zločinačku odmazdu lovite i sve brodove koji plove pod zastavom svetoga Marka! To čete činiti sve dok ne ugledate i mene s ostalim brodovima, a tada znajte da Arapa više nema pod Barijem, a moja će osveta tada biti strašna!
Modri plaštevi Hrvata utonuše u topli mrak hrvatskog tabora pod Barijem, a nedugo potom stotinu zublji zapali crnu vodu luke … razvi se žagor, štropot, škripa i zapovijedi, a hrvatski brodovi, njih desetak, okrenu svoje krme Bariju i usmjere svoje pramce prema hrvatskoj obali Jadrana. Zarivajući moćna vesla u valove i tjerane vrućim južnim vjetrom, jedan za drugim hrvatski brodovi zaranjali su u tminu noći kao crni i zloguki vjesnici bure koja će se uskoro podići na toplim vodama najljepšeg plavog mora.
Ubrzo Mlečani su drhtali i na sam spomen imena kneza Domagoja, te mu nadjenuše titulu 'Sclavorum pessimae gentis et Dalmatianorum', a taj nepokoreni hrvatski knez, što Mlečani ga nazvaše 'najgorim hrvatskim knezom', izazovno je vijao stijeg na mnogim utvrdama i jarbolima od Istre do Otranta.
hrvatska obala
subota, 24.10.2009.
Hrvati - ratnici i vojnici
Sedam plemena jednog naroda – Hrvati dolaze
… Dolaze Hrvati na konjima divljim i brijezi srca sravnjuju se hitro, dolaze Hrvati na vrancima zapjenjenim, dolaze Hrvati iz dalekih stepa, pozad gorja golih ... i prilaze Hrvati morju svojih snova …
Bilo je to negdje oko 620. godine, daleko gore na sjeveru, tamo negdje oko rijeke Visle, a iza gorja Karpata gdje živjelo je sedam plemena jednog naroda. Nalazili su ljetopisci i kroničari tih sedam plemena, kako na bregovima Vltave, tako i na bregovima Visle, kako pod Bojenhajmskim gorjem, tako i oko šumovitih gora Visoke Tatre i Karpata.
Saznali su ljetopisci i kroničari da su ta plemena u međusobnim krvnim vezama i da se nazivaju zajedničkim imenom Hrvati. Doista, bili su to Hrvati iz podvislanskih karpatskih strana, izvanredni i izvrsni ratnici i bojovnici, koji su nekoć davno prije stajali u najužim vezama s Gotima i od njih naučili ratovanje i vojničku službu.
Jedan je ljetopisac ovako zapisao u svoje kronike: 'Tamo u tim krajevima od rijeke Visle, pa sve do visova Tatre i šumovitih karpatskih gora prebiva tih sedam plemena. Veliki su junaci među njima, a osobito sedmero braće, koji svaki vlada jednim od tih plemenima. Znam ih dobro cijeniti! Meni su mnogo pomogli, da sam ovdje skršio avarsku silu. Izvrsni su ratnici, a naučili su to još od svojih negdašnjih prijatelja i saveznika Gota.
Za Gote pak znadeš kakvi su junaci i ratnici i kako su čitava carstva i kraljevstva posvojili, da na njima osnuju svoja kraljevstva. Tih sedam bjelohrvatskih plemena upravo su kao Goti, pa ih mnogi susjedni narodi pogrešno i nazivaju Gotima.'
U Bijelom Gradu stoluje knez Klukas, najstariji od sedmero braće, čija se vladavina prostiraše onamo od karpatskih visina do daleko u ravnine i dolove kraj rijeke Odre, pa onda još više diljem nizina, sve kuda teče široka i valovita Visla. Njegove granice čuvaju ratnici njegove braće Lubela, Kosenca, Muhla i najmlađeg, najljepšeg i najopasnijeg među njima koji nosi ime Hrvat.
Petero braće posebno su ponosna na svoje predivne sestre imena Tuga i Buga. Bajne su to gospe kneginje koje vode po jedno pleme od tog stasitog naroda, pleme Tugomirića i pleme Bužana.
Jednom godišnje braća i sestre sastali bi se na proslavi boga Peruna gdje bi upriličili zahvalnost i slavlje povodom sjajne pobjede nad Pečenezima, a što ju je prije kratkog vremena izvojevao njihov rođak Ostrojilo Višević, knez iz gornjih povislanskih krajeva. Uz ovo se slavlje imalo još održati i veliko podušje na čast i spomen palih u boju junaka.
Kneževa se braća nisu ni po čemu razlikovala u svojoj vanjštini od drugih ljudi, što su ih okruživali. Svi su bili zaogrnuti sličnim, bijelim surinama, pod kojima su se prokazivali kožnati vojnički oklopi, usko prilegnuti uz tijelo. Oružje je u sviju bilo jednako i isto. Samo u visokim, četverokutno složenim šubarama bila je razlika. U kneževske braće bijahu šubare od kunovine i obrubljene zlatnim obručima, a u drugih muževa bijahu iz ovčjeg, lisičjeg ili vučjeg krzna.
No i u knezova i u ostalih bijahu u šubare utaknuta jednaka orlova ili sokolova pera. Po dobi knezovi nisu više bili u prvoj mladosti, pa je i najmlađi brat Hrvat sigurno imao već preko trideset godina. Kneginje su pak bile mnogo mlađe, no već su sjajile potpuno razvijenom ženskom krasotom, u njezinom najjačem rascvatu. Kneginje su također imale na sebi, oko divnih grudi i tanka strojna struka, uske, kožnate oklope, koji su bili iskićeni zlatom, srebrom i divnim vezivom, te su više izgledali kao zobunci. Uz bok su im visjeli, na bogato izvezenim širokim pojasevima kratki, široki mačevi, a na plavokosim su glavama nosile također zlatom obrubljene male šubarice od kunovine, oko kojih su bile uokrug opletene debele pletenice plave, bujne nešto kovrčaste kose. Krasni, svježi i rumeni obrazi svijetlili su im dobrotom, milinom, ali i dostojanstvom kneževske samosvijesti.
Slavlje je već započelo kad se izvana začula nekakva velika galama, povici i odjekivanje nekih mnogobrojnih glasova. U dvoranu uđe kneževski dvorski župan, koji javi da je došla odnekud iz daleka mnogobrojna družba ljudi, koji žele da dođu pred knezove Hrvatske i izreknu i podnesu neku zamolbu.
'A tko su ti ljudi i što hoće?' – upita knez Klukas. 'Govor im je slavenski, nešto različit od našega, ali se opet razumije sasvim lako, jer govore slično kao i naši susjedi Slaveni na istočnim stranama, a i nošnja im je ista kao i našim ljudima oko Dnjepra i Buga i onih tamo istočnih krajeva.
Ali oni vele da su od juga, kažu da su iz krajeva što su među dvjema velikim rijekama … čekaj, čekaj, kako ono rekoše? Mislim Sava i Drava' – reče župan. 'Dobro je. Pusti ih onda u kuću i dovedi ih ovamo!' – reče knez Klukas. Starac, koji je predvodio ljude, poče sada pričati sve avarske strahote i grozne muke što ih svijet pati od Avara. Kad su došljaci počeli pripovijedati kako Avari u svome bjesnilu trgaju djecu s majčinih grudi i bacaju ih psima, da ih razderu, kneginje Tuga i Buga jednako su morale krasne obraze brisati od gustih suza, što su im se sklizale niz poblijedjela lica iz prekrasnih, plavosivih velikih očiju.
Knez pak Hrvat upravo je uzrujano i ljutito mahao mačem kao i drugi ratnici Hrvati. Sada su se još više probudili u njima bojni i ratni nagoni, koji su se u tim dušama uzgojili diljem prošlih, tolikih godina Samova ratovanja. Do nedoglednih se visina uzdigla u tim srcima ona vjekovna mržnja protiv skitskoga protivnika i zulumćara.
'U rat, u rat ljudi!' – klicaše knez Hrvat, tako da svi sakupljeni Hrvati zanosno prihvate usklik mladoga kneza ponavljajući: 'U rat-u rat kneže! Ta moramo ih uništiti! Nije bilo dosta što smo ih odavde otjerali. Muče oni naš svijet, ta naši su to ljudi, ista im je riječ kao i naša, Slaveni su!'
Nastalo je svestrano i silno gibanje po svim zakarpatskim i povislanskim stranama i krajevima. Knezovi su razaslali među svih sedam plemena glasnike i starješine, da zovu ljude na oružje i na seobu. Dali su se dapače i sami na putovanje i pozivali narod pod svoje bojne znakove. Pa i kneginje Tuga i Buga nisu zaostajale za svojom braćom, te su plemena Tugomirića i Bužana bila jedna od prvih, koja su se odazvala kneževskom pozivu.
Krešimir pan Višević odmah je pohrlio u svoje krajeve, gdje mu se dom dizao upravo nad šumnim valovima široke Visle. Tu je skupio i digao gotovo sav svoj za oružje sposobni svijet i došao s mnogobrojnom četom i velikom množinom iseljenika do kneza Kosenca. Za nekoliko je tjedana bilo svih sedam plemena na okupu, spremno za seobu i boj. Svako je pleme imalo na tisuće i tisuće oboružanih ljudi, pa je vojska s Viševićevim četama dosezala preko stotinu tisuća bojovnika spremnih da se ogledaju s Avarima koji teroriziraše krajeve daleko dolje na jugu.
Krenuše tako Hrvati u veliku seobu, krenuše oni u potragu za nekim mirnijim, plavim nebom i toplijim Suncem. Krenuše tako Hrvati na svojim konjima divljim i bregovi srca sravnjuje se hitro pred njima. Stigoše Hrvati na vrancima zapjenjenim iz dalekih stepa pozadi gorja šumovitih i stigoše Hrvati morju svojih snova, pitomi i plavi …
ratnici Hrvati
petak, 23.10.2009.
Hrvati - ratnici i vojnici
Vedrije nebo i toplije Sunce – tamo gdje naši stari sanjaju
Danas gotovo da nema naroda koji ne vjeruje u nekakvo 'svoje prokletstvo povijesti'. Hrvati nisu nikakva iznimka u tim vjerovanjima, a ako to 'prokletstvo povijesti' doista i postoji, nije li to Hrvatima zapravo ovo trajanje na vjetrovitom raskrižju dviju vjera, dviju civilizacija, dvaju Svjetova koji se stalno dodiruju, ali se nikako ne razumiju? Možda je to tisućljetno trpljenje i stenjanje pod tuđinskom vlašću, a možda su to napadi Avara, Tatara, Huna, Mlečana, Osmanlija, Ugara, a u ovo naše doba i oni najteži i najbolniji napadi, napadi naših susjeda. Možda pak je to beznadno, hrabro i časno krvarenje na 'predziđu kršćanstva', ili pak služenje i umiranje u najboljim pretorijanskim legijama Europe – tuđim prijestoljima, interesima i prijevarama, orlovima, perjanicama i zastavama, a možda pak je to samo tragična zabluda, ili nasljedno opterećenje …
No, bilo kako da bilo, pa i iako je to 'prokletstvo povijesti' prijetilo da Hrvati kao narod budu zbrisani i da im se zametne svaki trag u povijesti, uvijek je bilo i uvijek će biti hrabrih ratnika i vojnika koji su znali, ili će znati, pa makar i uz potoke znoja i krvi, zaustaviti grabežljivce i osvajače ma otkuda oni dolazili, ili bi mogli doći.
Podjednako, u otrcanom kmetskom zobunu, raskošnoj feudalnoj opravi, u viteškom oklopu ili redovničkoj halji, po nikad predvidljivom scenariju te 'vječne učiteljice života', u to blago jutro dok sijeku sablje, bodu bajunete i biju granate, a regimente u hodu uspravno marširaju, stupali su ti naši prethodnici u odorama husarskim, odorama boje lišća jesenjeg, odorama maskirnim i prikrivnim, a teški im koraci do mora odjekivali, samo da bi se zastave banske, u kraljevstvu drevnom, kraljevstvu hrvatskom, opet na vjetru vijorile.
Bilo kako da bilo, ratnici hrvatski ušli su u povijest, pješke, u sedlu, pod jedrom, na tenku, sa sabljom i strojnicom, vodeći beskonačne bitke i bojeve, noseći na plećima i u srcima svu težinu i nesreću, ali i sve žudnje, svojeg naroda hrvatskog. Dakako, bili su to veliki ratnici i junaci, ali bili su samo ljudi koji su tražili vedrije nebo i toplije Sunce i morali su činiti i one male svakodnevne sitnice. Zacijelo su i oni jeli i pili, bolovali i ljubovali, strahovali, ogovarali, zavidjeli, mrzili … bilo je među njima i jakih i slabih, udvorica i tirana, doušnika i dobročinitelja, kukavica i poštenjačina, ispičutura i suknjolovaca, veseljaka i vojničina, grubijana i nježnih duša … ali nikada ti ratnici Hrvatski nisu provalili u tuđu zemlju i nerado su oni prelazili svoje granice, osim onda kada su bili napadnuti, ili su im bili ugroženi prijatelji, a tada? Tada su ti ratnici podizali slavu i čast narodu Hrvatskome …
Poradi toga, ja bih lijepo molio sve one koji drugačije razmišljaju, neka ne čitaju moje opise i nizove tekstova koji slijede o tim ratnicima i vojnicima Hrvatima, jer … Hrvatska je ratnička i vojnička povijest prekrasna, zapravo čudesna, pisana po nikada predvidljivom scenariju vječne 'učiteljice života', koja nas nikada nije štedjela od ratova, bojeva i borbi za goli opstanak. Naši su prethodnici, bilo kako da bilo, ipak ušli u povijest, a hrvatski narod može se samo ponositi svojim ratnicima i vojnicima, jer oni pak se nemaju čega sramiti, uistinu, naša je ratnička i vojnička povijest zaista prekrasna i čudnovata, zapravo ona je bljeskovita i olujna, pa neka onda oni koji drugačije razmišljaju potraže svoje vedrije nebo i toplije Sunce i žive sa svojim uvjerenjima i opredjeljenjima i bit će im to dovoljno da budu ljudski spokojni i sretni, baš kao što sam ja koji sam ponosan na svoje podrijetlo i svoju povijest kada ovo pišem.
hrvatska perjanica
subota, 30.05.2009.
Operacije i bitke Domovinskog rata
Bitka za Vukovar
… na mjestu na kojem je paklena sila svoj zadnji ples otplesala, stajao je i još uvijek ponosno stoji grad – grad Vukovar …
Bitka za Vukovar počela je mnogo ranije i trajala je znatnije duže nego ću ja u ovom svom opisu napisati. Ja ću se orijentirati na vrijeme od sredine listopada 1991. pa do trenutka kada će obrana grada Vukovara popustiti. Upravo to vrijeme, vrijeme je najtežih, najdramatičnijih, ali i najkrvavijih borbi i bitaka za taj predivan i ponosan herojski grad. Nadalje, to vrijeme je isto tako i vrijeme kada je omjer snaga i naoružanja bespovratno okrenut na štetu hrabrih branitelja grada, pa su oni prisiljeni odbijati bjesomučne napade u praktično svim dijelovima grada i to opet u svakom tom dijelu grada na specifičan i samo njemu svojstven način. Jednostavno kazano, svatko od tih hrabrih ljudi borio se na svoj način, onoliko jako i onoliko dugo koliko je tko mogao.
Hrabar, uporan i pomalo tvrdoglav otpor branitelja Vukovara dovodio je generale ex JNA gotovo do ludila, pa su oni stalno tražili i dovlačili nove snage za napad na Vukovar. No, dok je s bojnom tehnikom to još nekako i funkcioniralo, s ljudstvom je to išlo iz dana u dan sve teže (naravno ovdje se radi o normalnim ljudima kojih je dakako bilo i uvijek će biti i u Srbiji. Ovdje ja nikako ne ubrajam pobunjenike, paravojnike, 'arkanovce', šešeljevce', 'jovićevce', ali i veći dio tadašnjih rezervista.) Vukovar i vukovarska bojišnica 'gutala' je sve više vojnika tadašnje JNA, a povratnici s te bojišnice nerijetko bi pričali i s poštovanjem o braniteljima Vukovara, te o dramatičnim borbama sa strahopoštovanjem, pa je na području tadašnje Srbije sve teže bilo izvršiti mobilizaciju i popunu srpskih paravojnih i JNA postrojbi. O tomu govori i zapis kojim je 5. listopada Borislav Jović špotao generale JNA: 'Pre samo pet dana uveravali ste me da je za Vukovar dovoljno šest brigada, (30 000 vojnika po tadašnjem ustroju JNA – po Athumanunhu), za konačan uspeh. Sada od mene tražite opštu mobilizaciju. Srbija i Crna Gora imaju 1 500 000 vojnih obveznika! Zar da ih sve mobilišemo i pošaljemo u Vukovar?!'
Mnogim vojnim analitičarima nikada do kraja neće biti razumljivo zašto je Vukovar toliko napadan i zašto su pobunjeni Srbi toliko željeli upravo Vukovar. Vojnički gledano 'isplativije' bi bilo zauzeti mnogo značajnije ciljeve poput Vinkovaca i Osijeka, a padom tih hrvatskih gradova Vukovar bi ostao u posvemašnoj izoliranosti i odsječenosti, te bi se na kraju ipak morao predati.
Bez obzira što su pobunjeni Srbi u istočnoj Slavoniji u svom bolesnom snu, a u koji ih je 'ušuškao' Milošević, o Velikoj Srbiji sanjali Vukovar kao svoju prijestolnicu, nakon borbi Vukovar je bio potpuno uništen. Da je u tom trenutku taj san i ostvaren u Vukovaru se normalno ne bi ni moglo hodati, a o strateškim značajnim i važnim potencijalima (luka, industrija, plodna zemlja …) više se nije moglo ni sanjati kamoli pričati. No, patološka (bolesna) opsjednutost Vukovarom koštala je sve pobunjene Srbe i generale JNA, a kako to oni vole kazati: obraza. Da bi 'oprali' svoj obraz svi oni će kasnije još više ogreznuti u zločinu ljudima neprimjerenom i dugo neviđenom na tim prostorima.
Vukovarska bitka
Bitka za Vukovar je započela 25. Kolovoza, kada srpska paravojska i ex JNA nakon topničke i zračne pripreme kreće u opći tenkovsko pješački napad. Grad brani oko 1800 hrvatskih vojnika ustrojenih u 204. brigadu HV. Nakon nekoliko dana napad na grad je zaustavljen uz velike gubitke srpskih snaga. Na glavnom smjeru napada, na Trpinjskoj cesti, hrvatski su vojnici uništili oko 130 srpskih tenkova. Nakon ovoga srpska vojska mijenja taktiku, pa danonoćno razara grad teškim topništvom i stalnim napadima iz zraka. Otpor branitelja Vukovara nakon ovoga postao je još uporniji. Nigdje srpski tenkovi ne mogu probiti crte obrane i ući u grad. No, ranjenih je sve više i među braniteljima grada, a ponestaje streljiva, hrane i medicinskog materijala. Polovinom listopada hrvatska vojska započela je snažan prodor iz smjera Vinkovci – Nuštar – Vukovar, a s ciljem deblokade Vukovara. Međutim na scenu stupaju promatrači EZ koji traže trenutačni prekid svih djelovanja hrvatske vojske s obećanjem da će oni pomoći ranjenim vojnicima i napaćenim stanovnicima Vukovara. Srpska vojska nije prestala s napadima na grad, a branitelji grada uzalud su čekali pomoć koja nikada nije došla. Tek kada su hrvatski vojnici ostali bez streljiva i protuoklopnih raketa, krenuli su u manjim skupinama u proboj van iz grada. Hrvatska je vojska, 204. brigada imala oko 600 poginulih, dok je oko 1100 poginulih bilo stanovništvo grada. U gradu je zarobljeno 3000 – 5000 civila i oko 4000 ranjenih vojnika i civila, s kojima se srpska vojska posebno okrutno obračunala streljavši ih na Ovčari. Gubici srpske vojske procjenjuju se na oko 10 000 vojnika, paravojnika, šešeljevaca, arkanovaca, jovićevaca, rezervista i četnika, oko 25 000 ih je ranjenih, potpuno je uništeno više od 500 oklopnih vozila, od čega oko 200 tenkova, oboreno je 25 borbenih zrakoplova. U Vukovarskoj bitki JNA i srpska parvojska su materijalno, politički i psihološki oslabljena, a tromjesečno vezivanje tako velikih vojnih snaga na grad, dalo je vremena Hrvatskoj vojsci za pripreme u predstojećim bitkama. Vukovar je postao simbol hrvatskog otpora i slobodno se može reći da je na njemu slomljena kičma JNA i zubi srpske paravojske.
petak, 06.02.2009.
Operacije i bitke Domovinskog rata
Boj 'Čagalj' – 'Lipanjske zore' – 08. do 10. lipanj 1992.
Cilj zapodijevanja i provedbe boja kodnog naziva 'Čagalj' bio je čišćenje prostora Klepci – Pribilovci – Tasovčići, oslobađanje doline Neretve, te spajanje sa snagama HVO u Mostaru. Postrojbe za provedbu akcije bile su podijeljene u dvije borbene grupe i to: - borbena grupa 1 koja je bila ustrojena od ojačane 1. satnije 156. brigade, ojačani vod iz 2. satnije 156. brigade, satnija iz bojne 1. brigade HVO, skupina pripadnika HOS, protuoklopna skupina 156. brigade HV, pionirska desetina iz inženjerijskog voda 156. brigade HV, pionirska desetina iz pionirske satnije 40. inženjerijske bojne HV, diverzantska skupina 'Pilot', 5 tenkova T55, PO topovi 2 ZIS i 3 T12, bitnica MB 120 i vod MB 82; - borbena skupina 2 koja je bila ustrojena od 1. i 2 satnije bojne iz 1. brigade HVO, ojačani vod 'Čitluk', vod policajaca 'Čitluk', diverzantski vod 'Čitluk', postrojba dragovoljaca iz Počitelja, diverzantska skupina 'Našice', diverzantska skupina 'Zadar', skupina pripadnika HOS i mješovita tenkovsko-topnička skupina ustrojena od tenka T55, PO topa ZIS, 3 topa B1, minobacač MB 120, 3 minobacača MB 82, PZ top 40 i PZ top 20/3; te taktičke grupe koja je bila ustrojena od bojne 4. gardijske brigade, voda topova T 130 i bojna iz 116. brigade HV. Na drugoj strani protivnik je imao slijedeće snage: 13. partizanska brigada (jačine dvije bojne) iz sastava Hercegovačkog korpusa uz potporu 15 tenkova, 7 oklopnih prevožnjaka i oko 20 topničkih oružja različitih kalibara. Topničku potporu tim bojnama pružala je brigadna topnička skupina (BAG) sa vodom haubica H 155, bitnicom haubica H 122, bitnica samovoznih haubica 'Gvozdika' H 122, vod haubica H 105, vod PO topova ZIS i dva VBR, odred TO Ljubinje, 57. brdska brigada i bojna pješaštva (mehanizirana) iz sastava 10. motorizirane brigade. Operacija je počela topničkom pripravom u trajanju od 10 minuta nakon čega je protivnik napadnut glavnim smjerom iz Metkovića prema selima Klepci i Prebilovci i pomoćnim smjerovima iz sela Dretelj prema selima Počitelj i Hotanj, te prema Prebilovcima. Spajanje borbenih skupina BG 1 i BG 2 bilo je u selu Hotanj. Od šest diverzantskih grupa na pravcima djelovanja, njih pet uspjele su se neopaženo primaknuti protivniku i izvršiti sve zadaće. Već u 8 sati ujutro probijena je obrana sela Klepci, pa su u 10 sati samo selo i okolne dominantne kote Klepešnica i Šunja Glava bile u rukama HV, a pri čemu najveće zasluge ima postrojba HOS-a koja je svladala strojnička i snajperska gnijezda na Klepešnici. Prvog dana poginuo je jedan pripadnik HOS-a, a 5 ih je ranjeno. Uništen je i jedan hrvatski tenk. Jedna izviđačka skupina nije na vrijeme osvojila Crni vrh i na taj način zatvorila dolinu rijeke Bregave, pa su se tamo uspjele izvući neke četničke snage. Ipak na dan napada do popodnevnih sati, HV je kontrolirala šire područje oko rijeke Bregave. Sljedeći dan oslobođeni su Tasovčići i Prebilovci s okolnim mjestima Grlići, Hotanj, Kuline i Loznica. U Prebilovcima je zarobljen jedan VBR, više topova i minobacača, a u tim borbama zarobljen je i jedan tenk. Ukupno tijekom prvih dva dana poginulo je 10 pripadnika HV. Gubitci protivnika nisu poznati.
srpski oklopni prevožnjak u plamenu
srijeda, 04.02.2009.
Operacije i bitke Domovinskog rata
Bitke i bojevi na Južnom bojištu
Tijekom bitaka HV na Južnom bojištu mogu se izdvojiti tri glavna perioda: obrambeno djelovanje postrojbi HV (listopad 91. – travanj 92.), napadno djelovanje (svibanj –listopad 92.) i stabilizacija bojišnice s obranom na dostignutim crtama (od studenog 92. do lipnja 96.). Nadalje, u tom periodu HV provela je dva boja kodnih naziva 'Čagalj' i 'Oslobođena zemlja', te jednu napadnu operaciju kodnog naziva 'Tigar'. Slobodno napišem i da su postrojbe HVO iz susjedne BiH provodile svoj dio boja 'Čagalj', ali kodni naziv tog boja postrojbi HVO bio je 'Lipanjske zore'. Zajednički cilj svih operacija i bojeva na Južnom bojištu bio je osloboditi južnu Dalmaciju i ovladati prostorom koji će omogućiti uspješnu organizaciju obrane, odnosno povezati cjelokupni zemljišni prostor Južne Dalmacije i odbaciti protivničke snage od Dubrovnika. Na prostoru Južnog bojišta protivnik ima slijedeće snage: 472. motoriziranu brigadu (Boka), 10. motorizirana brigada (Mostar), 13. motorizirana brigada (Bileća), brigada iz sastava Užičkog korpusa, partizanska brigada 'Miloje Milojević' iz Crne Gore, odred TO (Ljubinje, Trebinje, Gacko, Kotor, Herceg Novi). Ukupno je to bilo preko 10 000 vojnika, 100 tenkova, 50 oklopnih prevožnjaka, te 120 raznih topničkih oružja. Potporu s mora pružaju ratni brodovi ex JNA, a iz zraka borbeni zrakoplovi ex JNA. Snage HV koje se u tom trenutku brane na području Južnog bojišta: gardijska bojna 4. gardijske brigade, pješačka bojna 114. brigade, satnija 156. brigade, 116. brigada i manje skupine specijalnih postrojbi. Topničku potporu pruža topništvo slijedećeg sastava: dvije haubice H155, jedan PO top ZIS, 4 minobacača MB 120, te na Pelješcu dva topa 88 mm, dva topa 85 mm, četiri PO topa ZIS i 6 minobacača MB 82. Početkom 1992. godine na područje Južnog bojišta dolazi i 115. brigada, te 1. gardijska brigada koja preuzima težište obrane na sebe. Protivnik planira veliku napadnu operaciju s prodorom južnog krila snaga ex JNA iz istočne Hercegovine prema dolini Neretve između Mostara i obale uz snažnu oklopno-mehaniziranu potporu. U tom periodu HV planira operaciju kodnog imena 'Čagalj' uz sudjelovanje postrojbi HVO koje će provesti svoju operaciju kodnog imena 'Lipanjske zore'.
| < | studeni, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Komentari da/ne?
Opis bloga
sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest.
Free Website Counter
O ratovima
Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...
Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...
Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.
Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …
Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …
Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.
Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!