Bitke kroz povijest http://asboinu.blog.hr
subota, 21.01.2012.
Bitke tijekom bitaka Američkog rata za nezavisnost
Bitka kod rta St. Vincent – 16. siječanj 1780.
Pomorska bitka kod rta St. Vincent (Cape St. Vincent) odigrala se kod južne obale Portugala nadnevka 16. siječanja 1780., a u povijesti zapamćena u sklopu 'Velike opsade Gibraltara' koja pak se dogodila tijekom Američkog rata za neovisnost. Britanski flota pod zapovijedanjem britanskog admirala Sir George Rodney porazila je španjolsku opsadnu eskadru koja je sidrila u zaljevu Cadiz pod zapovijedanjem Don Juan de Lángara sa izričitom zadaćom spriječiti dovoz pojačanja opsjednutom Gibraltaru.
Bitka kod rta St. Vincent ponekad se u povijesti bitaka naziva i bitka 'mjesečevog svijetla' (Moonlight Battle), jer je bila vrlo neobična za to doba pomorskih bitaka, odnosno bitka se tukla tijekom noći. Nadalje, to je prva velika britanska pomorska pobjeda nad svojim europskim protivnicima (Španjolska, Francuska i Nizozemska) u pomorskom ratu i bitka koja je dokazala vrijednost ratnih brodova čiji su drveni trupovi bili obloženi bakrom.
Admiral Rodney je krajem prosinca 1779. poveo flotu za opskrbu Gibraltara i ublažavanje posljedica francusko - španjolske opsade istoga. Bila je to velika flota od oko trideset linijskih ratnih brodova. Međutim, Britanci su sumnjali u izdaju, pa je zapravo admiral Rodney poveo svoju flotu za opskrbu prema Zapadnoj Indiji (Srednja Amerika), a tek na pučini admiral je 4. siječnja 1780. otvorio prave zapovijedi u kojima je stajalo da se flota podijeli i da manji (11 brodova) dio produži prema Zapadnoj Indiji, a veći (19 brodova) se okrene natrag prema Gibraltaru.
Španjolci nisu ništa posumnjali, pa su 8. siječnja 1780. poslali manji konvoj u pratnji samo jednog linijskog ratnog broda i dvije fregate prema Menorci. Taj španjolski opskrbni konvoj zarobljen je kompletan od strane britanskog konvoja kojim je zapovijedao admiral Rodney. Španjolski linijski ratni brod imena Guipuzcoana je odmah preimenovan u HMS Prince William i bio je to dvadeseti ratni brod u floti admirala Rodneya.
Kad je španjolski admiral de Lángara sa svojom eskadrom (11ratnih brodova) stigao južno od rta St. Vincent i utvrdio snagu britanske flote, on je pokušao bitku zapodjenuti u sigurnosti utvrđene luke Cadiz. No, britanski ratni brodovi s trupovima obloženim bakrom bili su brži i presjekli su put španjolskim brodovima, pa su ih potisnuli nešto južnije od dometa topova iz utvrda Cadiz.
Bitka je započela negdje kasno popodne (oko 1600) i potrajala je skroz do iza ponoći. Britanski zapovjednik admiral Rodney bio je bolestan, pa je cijelu bitku proveo u svojoj kabini. Njegov zamjenik kapetan korvete, Walter Young, zapravo je zapovijedao britanskim brodovljem na način da je odluku admirala dobivenu u njegovoj kabini prenosio na podređene.
Bitka je započela dvobojem španjolskog ratnog broda Santo Domingo s čak tri britanska ratna broda (HMS Edgar, HMS Marlborough i HMS Ajax). Španjolski brod nije imao nikakve šanse, a kad je uhvaćen u unakrsnu vatru topova britanskog brodovlja isti je teško oštećen i potopljen nakon 40 minuta razmjene topničke paljbe. Nakon toga su britanski brodovi HMS Marlborough i HMS Ajax napali španjolski ratni brod Princessa koji ih je uspio odbiti nakon sat vremena teške kanonade, ali potom je španjolski brod napadnut i od trećeg britanskog ratnog broda HMS Bedford.
Athumanunhov kolaž bitke kod rta St.Vincent
Oko 1800 pao je mrak, ali su britanski brodovi predvođeni admiralskim brodom HMS Sandwich nastavili proganjati španjolske brodove. Oko 1930 britanski ratni brod HMS Defence sustigao je španjolski admiralski brod Fenix s kojim je zapodjenuo dvoboj topovima koji je potrajao oko sat vremena kada su mu u pomoć stigli britanski brodovi HMS Montagu i HMS Prince George. Španjolski admiralski brod borio se hrabro iako je posada bila zaražena bolesna, a tijekom bitke ranjen je i španjolski admiral de Lángara, ali po dolasku i četvrtog britanskog broda HMS Bienfaisant španolski admiralski brod morao se predati.
Oko 2115 britanski brod HMS Montagu zamalo se sudario sa španjolskim brodom Diligente jer bio je mrkli mrak, a obije posade nisu bile obučene za borbu i manevar u mraku. Oko 2300 završila je bitka britanskog broda HMS Cumberland i španjolskog San Eugenio koji se predao. Oko 0100 završen je dvoboj britanskih brodova HMS Culloden i HMS Prince George sa španjolskim brodom San Julian.
Posljednji španjolski brod koji se zamalo dokopao sigurnosti luke Cadiz bio je Monarca koji je uspio manevrom i pod zaštitom mraka izbjeći topove britanskog linijskog broda HMS Alcide, ali je naletio na britansku fregatu HMS Apollo. Britanska fregata iako slabija u topovima upustila se u dvoboj s jačim španjolskim linijskim brodom i uspjela ga zadržati do dolaska admiralskog broda HMS Sandwich. Nakon plotuna s britanskog admiralskog broda španjolski ratni brod spustio je svoju zastavu što je bio znak predaje.
Od španjolske flote uspjeli su se spasiti i doseći sigurnost luke Cadiz samo dva broda San Justo i San Genaro, s tim da je San Justo bio jako oštećen od pretrpljenih pogodaka. Dakle, od 11 španjolskih brodova koji su ušli u borbu čak 9ih je zarobljeno ili potopljeno. Britanci su uspjeli osposobiti samo 4 španjolska broda koji su se priključili konvoju prema Gibraltaru.
Britanci su oslobodili sve španjolske zarobljene mornare i iskrcali ih na povratku u marokanskom gradu Tanger. Španjolski admiral je nakon bitke dobio unapređenje od španjolskog kralja Carlosa III., a britanski admiral je slavljen kao veliki vojskovođa, te je odlikovan u Britaniji. Kasnije će britanski admiral Rodney još jednom tući bitku s francuskim admiralom de Grasse Comte godine 1782. i odnijeti pobjedu tijekom bitka za Saintes.
To britansko prvo pojačanje koje se probilo do opsjednutog Gibraltara dalo je još veći moral britanskim vojnicima da izdrže tešku opsadu, a nakon ovoga slijedi druga pomorska bitka za opskrbu opsjednutog Gibraltara. Britanski flotu vodit će britanski viceadmiral Georg Darby s 29 britanskih ratnih brodova nadnevka 12. travnja 1781.
nedjelja, 15.01.2012.
Bitke tijekom bitaka Američkog rata za nezavisnost
Velika opsada Gibraltara – Veliki napad 18. rujna 1782.
Nakon što je u lipnju 1779. Španjolska objavila rat Velikoj Britaniji, a kako je prije toga 12. travnja 1779. potpisala ugovor s Francuskom o međusobnom pomaganju u povratku područja koja im je preotela Velika Britanija, dvije saveznice odlučile su se na zajedničko djelovanje protiv dominacije Velike Britanije u Sredozemnom moru. Ključna točka dakako bio je Gibraltar.
Od svih bitaka tijekom Američkog rata za nezavisnost opsada Gibraltara bila je najveća i najduža opsada koju će pretrpjeti britanske postrojbe. Španjolski zapovjednik kopnenih postrojbi bio je general Martin Alvarez de Sotomayor koji je vodio dvije bojne kraljevske garde, dvije bojne valonske garde, konjaništvo i topništvo (sveukupno 13 000 vojnika). Obalnim topničkim bitnicama zapovijedao je Rudesindo Tilly. Francuskim konjaništvom (draguni) zapovijedao je francuski knez Louis Des Balbes de Berton de Crillon, a pješaštvom francuski markiz Arellano. Pomorskim snagama smještenim u luci Algeciras sa zadaćom blokade zaljeva zapovijedao je španjolski admiral Antonio Barcelo (galije i topovnjače). Španjolskom flotom od 11 linijskih brodova i 2 fregate zapovijedao je španjolski admiral Luis de Cordova Y Cordova, a zadaća im je bila sidriti u zaljevu Cadiz i napad na eventualna britanska pomorska pojačanja.
razmještaj postrojbi,topništva i brodovlja
Britanske postrojbe koje su se našle u okruženju brojale su 5382 vojnika (među njima ima i njemačkih vojnika iz Hanovera, te korzikanskih vojnika),a zapovijeda im britanski general guverner Roger Elliott. Tijekom opsade kao posade obalnih topničkih bitnica bili su uključeni i civili koji su pomagali britanskim topnicima.
Do početka zime britanske postrojbe potrošile su sve svoje zalihe. Kruha više nije bilo, a ono malo brašna što je preostalo bilo je namijenjeno samo djeci i bolesnima. Četiri unce riže postali su jedini obrok za britanske vojnike, ali i civile. Više nije bilo ni drva za ogrjev, pa su se počeli u tu svrhu demontirati stari brodovi i čamci. Među britanskim vojnicima izbio je i skorbut, ali britanski moral nije padao. Na svaki poziv na uzbunu britanski vojnici brzo su se odazivali i uporno branili svoje položaje.
Sve to je prisililo Španjolsku da odgodi već prije planiranu (za 1779. godinu) invaziju Engleske i da poveća broj vojnika u opsadi. No, ubrzo stiže britansko prvo pojačanje koje će zapodjenuti pomorsku bitku kod rta St. Vincent u proljeće 1780.
španjolski ratni brod 'Santo Domingo' uhvaćen u unakrsnu vatru dvije britanske fregate
petak, 06.01.2012.
Bitke tijekom bitaka Američkog rata za nezavisnost
Bitka za Mobile – 7. siječanj 1781.
Do bitke za Mobile nadnevka 7. siječanja 1781. došlo je nakon britanskog pokušaja preotimanja grada Mobile, u tadašnjoj britanskoj koloniji Zapadna Florida (West Florida), od španjolske okupacije tijekom američkog rata za neovisnost. Naime Španjolci su tijekom ožujka 1780. zauzeli taj britanski grad. Zapravo, bitka za Mobile je neuspio pokušaj preotimanja španjolske vojne instalacije na istočnoj strani zaljeva Mobile bay u kojoj je njemački (Waldeck) satnik Johann von Hanxleden, koji je zapovijedao britanskom ekspedicijom, poginuo.
Dakle, kad je Španjolska ušla u rat tijekom 1779. na strani kontinentalaca, a protiv Britanaca, španjolski guverner Louisiane Bernardo de Galvez, odmah je počeo s provedbom ofenzivnih operacija kako bi uspostavio nadzor nad susjednim britanskim kolonijama (Zapadna Florida). Tijekom rujna 1779. španjolska vojska uspostavila je potpuni nadzor nad donjim tokom rijeke Mississippi i zauzela britanski Fort Bute, a ubrzo nakon toga porazila i prisilila na predaju preostale britanske postrojbe tijekom bitke Baton Rouge.
Britanske snage bile su sastavljene od britanskih regulara (vojnici iz sastava 16. i 60.britanske pješačke pukovnije), britanskih lojalista (oko 260 pripadnika Torijevaca), Britancima lojalnih Indijanaca (native people) iz plemena Creek (Muscogee), Chickasaw i Choctaw (oko 420 ratnika) i njemačkih (Waldeck) grenadira (oko 60-tak).
Ekspedicija njemačkog satnika Hanxledena stigla je do španjolskih predstraža tijekom noći 6. siječnja, ali je s napadom čekano sve do jutra. Oko četrdesetak španjolskih vojnika bilo je na obali i spavalo oko vatre, a ostatak španjolskih vojnika (njih oko 160 spavalo je na brodovima koji su bili usidreni u zaljevu. Britanski i njemački vojnici bajunetama su poklali španjolske vojnike na spavanju, no, neki Španjolci su se probudili i stali tražiti spas u moru. Te španjolske vojnike pak su napali Indijanci iz ekspedicije i sve ih skalpirali.
Krikovi i zvuk borbe probudio je i španjolske mornare i ostale vojnike na brodovima, pa su oni otvorili snažnu topovsku i puščanu paljbu po protivničkim vojnicima i ratnicima na obali. Smrtno je pogođen satnik Hanxleden i još devetnaest drugih vojnika. Nakon ovoga preostali britanski vojnici i Indijanci su se povukli natrag prema svojoj utvrdi (Pensacola).
Time je ova kratka bitka završena. Španjolci su imali 14 mrtvih vojnika i 23 ranjena, a Britanci pak 20 mrtvih. Ovaj događaj ubrzo će španjolskog guvernera de Galveza ponukati na napad na posljednji britanski garnizon na Floridi, na utvrdu Pensacole.
srijeda, 04.01.2012.
Bitke tijekom bitaka Američkog rata za nezavisnost
Bitka na otoku Jersey – 6. siječanj 1781. (nastavak)
U 0800 sati, francuski vojnici iznenada su upali u kuću otočnog guvernera Mosesa Corbet, i doslovce ga zarobili u krevetu u zgradi vlade (Government House u dijelu grada Le Manoir de La Motte). Barun DeRullecourt uvjerio je britanskog guvernera Corbeta da je na tisuće francuskih vojnika iskrcano na otoku i zatražio da mu se on i ostali članovi vlade predaju. U nedostatku istinite informacije, guverner Corbet je u tu priču i povjerovao. Tako je nadnevka 6. siječnja 1781. francuska prva napadačka skupina zauzela obrambene pozicije u samom gradskom središtu na Royal squeru usred glavnog otočnog grada St. Helier i to dok je većina grada još spavalo.
Barun DeRullecourt zatražio je od guvernera Corbeta da ode u britansko vojno zapovjedništvo koje se nalazilo u utvrdi Elizabeth Castle i od njih zatraži polaganje oružja, jer u protivnom grad će biti spaljen, opljačkan, a i civili bi mogli nastradati. Međutim, srećom po Britance, britanski zapovjednici bili su vrlo mladi i pravi profesionalci (zapovjednik utvrde Elizabeth Castle, satnik Mulcaster, kao i 24 godišnji zapovjednik garnizona bojnik Francis Peirson posumnjali su u istinitost guvernerove priče, jer njihove predstraže i straže nisu poslale nikakva izvješća o bilo kakvim borbama i nazočnosti tolikog broja francuskih vojnika na otoku.
Mladi bojnik Francis Peirson odmah je podigao na uzbunu svoj garnizon, a poslao je i skoroteču zapovjedniku otočne milicije koja se tada nalazila u dijelu grada Mont čs Pendus (Westmount) da mu se pridruže u napadu na francuske vojnike koji su se utvrdili na glavnom trgu. Ubrzo je bojnik Francis Peirson imao na raspolaganju oko 2000 vojnika i pripadnika otočne milicije s kojima je odlučno krenuo u napad na utvrđene francuske vojnike na trgu.
No, 2000 vojnika koje je doveo bojnik Peirson bilo je malo previše, pa skoro dvije trećine vojnika i britanskih zapovjednika nisu uopće mogli shvatiti gdje je protivnik i gdje trebaju zapodjenuti borbu. Međutim, dio 78. pješačke pukovnije uputio se u dio grada Mont de la Ville (danas je to Fort Regent) gdje su zauzeli položaje za borbu i time odsjekli jedini mogući smjer kojim su se francuski vojnici mogli izvući iz grada.
Francuzi su pronašli topove, ali nisu imali streljivo i barut za njih, pa im je na raspolaganju ostalo samo pješačko i osobno naoružanje. Kada je bojnik Peirson izvješten da se dio vojnika 78. pješačke pukovnije utvrdio na Fort Regentu on je izdao nalog za napad na francuske vojnike. Istodobno je uzbunjena i britanska 83. pješačka pukovnija koja je krenula iz Grouville tražiti francuske vojnike (koji su navodno negdje na otoku skriveni).
U napad su prvi krenuli vojnici iz sastava britanske 78. pješačke pukovnije uz potporu jedne pješačke satnije iz sastava britanske 95. pješačke pukovnije, te nekoliko odreda otočne milicije. Ostale britanske postrojbe zbunjeno su pucale u zrak uopće ne vidjevši protivnika. Bojnik Peirson praćen vojnicima 95. pješačke pukovnije napredovao je prema Avenue du Marche gdje su se povukli francuski vojnici okupljeni oko baruna de Rullecourt i tu je došlo do završne bitke.
Bitka je kratko potrajala (oko 30 minuta), ali je bila žestoka. Bojnik Peirson smrtno je pogođen, a na drugoj strani ranjen je i barun de Rullecourt. Nakon pada baruna dio francuskih vojnika se predao, ali je manji dio potražio zaklon u okolnim kućama i nastavio pružati otpor sve dok nisu poginuli ili bili zarobljeni. Nakon završene bitke u gradu St. Helier počela je bitka u gradu La Rocque kamo se iskrcalo 200-tinjak francuskih vojnika iz sastava četvrte napadačke skupine.
Tijekom bitke u gradu La Rocque 45 britanskih grenadira iz sastava britanske 83. pješačke pukovnije hrabro je pružalo otpor francuskim vojnicima do dolaska pojačanja iz grada Grouville, odnosno matične pukovnije. Nakon pristizanja pojačanja Francuzi su poraženi. Oko 70-tak francuskih vojnika je zarobljeno, a 30-tak ih je bilo mrtvo i ranjeno. Preostalih 100-tinjak francuskih vojnika uspjelo se dokopati brodova i otisnuti na pučinu.
Ukupno je poginulo 30-tak francuskih vojnika, još toliko ih je bilo ranjeno, a oko 600 ih je bilo zarobljeno. Barun brigadir de Rullecourt umro je od zadobivenih rana slijedeći dan. Britanci su imali približno isti broj ranjenih i poginulih kao i Francuzi, Nakon bitke Britanci su proveli opsežnu istragu i došli do zaključka da su Francuzi imali pomagače na otoku. Barun De Rullecourt imao je planove utvrda, skice razmještaja obrambenih kula, razmještaj i broj topova, točan broj britanskih vojnika i milicije, imena časnika i zapovjednika, te još nekoliko vrijednih vojnih obavještajnih podataka, a na samrti je rekao da bez 'dobrog prijatelja' na otoku Jersey, on ne bi došao. Kasnije je taj 'dobri prijatelj' otkriven i uhićen. Bio je to ugledni gospodin stanovnik otoka gospodin Le Geyt, a u nekim povijesnim zapisima stoji da je bilo više optuženika za izdaju i pomaganje Francuzima.
utorak, 03.01.2012.
Bitke tijekom bitaka Američkog rata za nezavisnost
Bitka na otoku Jersey – 6. siječanj 1781.
Tijekom bitaka u američkom ratu za nezavisnost, a nakon što su Velikoj Britaniji rat objavile Francuska, Španjolska i Nizozemska (koje su otvoreno podupirale kontinentalce u ratu, a tu je prednjačila Francuska) otok Jersey služio je kao baza za britansko ratno brodovlje koje je napadalo francuske pomorske opskrbe koje su slane u Ameriku.
Otok Jersay smješten je samo četrnaest milja od francuske obale, te je kao takav Jersey bio upravo savršen za prepade na francuske brodove. Svjesni strateškog značaja i vrijednosti tog otoka Britanci su izgradili cijeli niz utvrda i reduta na samom otoku, ali i na njegovoj obali. Osim britanskih regularnih postrojbi, 78. highlanderska, 83. pješačka (Royal Glasgow Volonteri) i 95. pješačka pukovnija, na otoku je stalno naoružano i oko 3000 pripadnika otočne milicije, pa je to ukupno iznosilo oko 9300 vojnika. Od mornaričkih snaga na otoku je bazirala britanska eskadra (Jersey eskadra) koja u tom trenutku nije bila na otoku već u bojnom pohodu protiv Nizozemske ratne mornarice.
Unatoč znatnoj snazi britanske obrane otoka, francuski kralj i vojno zapovjedništvo stalno traže najpovoljniji trenutak i rade na planovima za invaziju i zauzimanje otoka Jersey. Španjolska pak je vjerovala da će većim napadom (invazijom) na otok Jersey Britanija uputiti dio svojih snaga iz Gibraltara, pa bi tada vrijedilo pokušati osloboditi Gibraltar. No, na kraju se od svega odustalo, a napad na sam otok prepuštena je kao osobna stvar francuskom baruna brigadiru Philippe de Rullecourt.
Barun Philippe de Rullecourt prikupio je pravu malu 'privatnu vojsku' od oko 2000 vojnika dragovoljaca, negdje oko 100-tinjak vojnika regulara dao je i francuski kralj Luj XVI. koji je i osigurao znatniju novčanu potporu, kao i opremanje barunove ekspedicije. Međutim, iako je ekspedicija službeno postala 'privatna stvar' baruna Philippe de Rullecourt i iako se vojni vrh francuske vojske javno izjasnio da je napad na otok Jersey, pa i ako uspije, uspjeh kratkoga vijeka i na njega nije dobro trošiti vojne potencijale i resurse, potpora je bila vrlo izdašna (čak je i onih 100-tinjak regulara tobože otpušteno iz vojske.
No, dobro, možda je interesantnije to što je uz baruna postojao još jedan plemić-zapovjednik za invaziju otoka Jersey. Bio je to indijski princ nazvan 'princ Emire' koji se istakao tijekom borbi protiv britanske vlasti u Indiji, ali je nakon uhićenja deportiran zajedno sa svojim istomišljenicima u Francusku. On je zagovarao rušenje, pljačkanje i spaljivanje otoka i njegovih instalacija. Za baruna De Rullecourta, pustolova ali i časnika francuske vojske to je ipak bilo malo previše 'barbarski'.
Nadnevka 5. siječnja 1781. francuska ekspedicija baruna De Rullecourta, koja je brojala oko 2000 vojnika podijeljenih u četiri napadačke (invazijske) skupine, neprimijećeno je stigla u vode otoka Jersey. (Kako se to dogodilo još ni danas nije razjašnjeno u potpunosti, ali najvjerojatnije je kriva opuštenost britanskih straža jer tada se 6. siječnja još uvijek slavio kao 'Stara božićna noć' u Jerseyu, pa su Francuzi stigli blizu otoka neotkriveni).
Prva napadačka skupina, koja je bila ustrojena od 800 vojnika, iskrcala se neopažena na području La Rocque – Grouville i to na područje gdje su britanske straže bile vrlo brojne (britanski vojnici koji su tada bili na straži kasnije su izvedeni pred vojni sud koji je utvrdio da su napustili svoje stražarsko mjesto i otišli po piće u obližnji Grouville). Druga napadačka skupina, koja je bila ustrojena od 400 vojnika, potpuno se izgubila nakon iskrcavanja i zalutala među brojnim obalnim stijenama. Brodovi koji su prevozili treću napadačku skupinu, koja je bila ustrojena od 600 vojnika, odvojili su se od ostatka invazijske flote još na otvorenom moru i nisu se nikad više pridružili glavnini. Četvrta napadačka skupina, koja je bila ustrojena od 200 vojnika, iskrcala se rano u jutro 6. siječnja u La Rocque. Dakle, na otok se iskrcalo samo oko 1000 francuskih vojnika, a to je polovica koliko ih je trebalo sudjelovati u invaziji i prepadu.
nedjelja, 01.01.2012.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Bitka kod Cowpensa – nastavak 17. siječanj 1781.
Priprave za bitku i obostrani raspored – nastavak (Britanski složaj)
Za razliku od kontinentalaca Britanci imaju kraljevsku topničku bitnicu s topovima od 76 mm, pa je brigadir Tarleton topništvo postavio u samo središte svoje pješačke crte. Tako su na desnom krilu laki pješaci kojima na boku stoje laki draguni iz sastava 17. konjaničke lake dragunske. U središtu su pješaci lojalisti (Tory militia), a na lijevom krilu su britanski regulari iz sastava 7. kraljevske fusilirske pukovnije. Lijevi bok im štiti konjaništvo lojalista. Iza te pješačke crte u pričuvi je 71. highlanderska pješačka pukovnija i još konjanika torijevaca (konjaništvo lojalista iz Južne Karoline).
Početak i tijek bitke
Baš kao što je general Morgan i očekivao, brigadir Tarleton odmah je poslao konjanike 17. dragunske u namjeri da oni razbiju složaj i rastjeraju kontinentalne strijelce. Kontinentalni strijelci (pripadnici milicija Sjeverne Karoline i Georgie) otvorili su preciznu paljbu i pogodili mnogo konjaničkih časnika zapovjednika ('Epaulettes' – časnici koji imaju činove 'epolete'). Nakon preciznih plotuna kontinentalni strijelci žurno su se povukli u bojni raspored kontinentalnih milicija Sjeverne Karoline i Virginie.
Tijek bitke se za kontinentalce razvijao savršeno, jer britanska bojna crta izgubila je koheziju. Naime, brigadir Tarleton bio je uvjeren da će se kontinentalna milicija boriti neodlučno kao i uvijek do sada. Udar britanske 71. highlanderske prema lijevom boku (desnom krilu kontinentalaca), nakon samo dva ispaljena plotuna, 'podigao' je kontinentalnu miliciju na odstupanje. Britanski pješaci jurnuli su ravno naprijed uvjereni u pobjedu i time još više narušili koheziju bojne crte.
No, umjesto da nalete na razbijene redove kontinentalnih milicija britansko pješaštvo sudarilo se s čvrstim i organiziranim redovima kontinentalnih regulara. Razvila se kratkotrajna žestoka borba, a kad je u domet stigla 71. highlanderska odjednom se u bitku vratila i kompletna kontinentalna milicija i da bi stvar bila još gora po Britance, pripadnici kontinentalnih milicija sada su se borili nevjerojatno složno, čvrsto i hrabro ne popuštajući ni za milimetar.
U međuvremenu, riješena je bitka između kontinentalnih i britanskih draguna pri čemu su kontinentalni draguni potisnuli britanske. Ovime je opasnost po lijevi bok kontinentalnih regulara riješena i odstranjena.
Britanske pješačke snage potpuno su razbijene i uništene, konjaništvo lojalista s brigadirom Banastre Tarletonom doslovce je pobjeglo s bojišta ostavljajući topništvo i već razbijene pješake. Kraljevski topnici odbili su predaju i hrabro se borili oko svojih topova do posljednjeg s nadmoćnijim kontinentalnim pješaštvom.
dramatična bitka 'prsa o prsa' kod Cowpensa
Britanci su izgubili više od 100 vojnika i lojalista, a 652 ih je zarobljeno. Poraz kod Cowpensa ozbiljno je poljuljao daljnje britanske planove, a lord Cornwallis morao je odustati od svog prodora dalje prema Sjevernoj Karolini. Briljantna zamisao (taktika) za bitku generala Morgana još i danas proučava i uči se na prestižnim svjetskim vojnim akademijama.
subota, 31.12.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Bitka kod Cowpensa – 17. siječanj 1781.
Početkom 1781. godine rat u britanskim američkim 'Južnim kolonijama' ušao je u fazu u kojoj su obije strane dale sve od sebe, ali pri tomu ništa nije bilo riješeno. Naime, ni Britanci ni kontinentalci nemaju dovoljno snage za neku odlučujuću ofenzivnu operaciju, pa su se bojna djelovanje svela na gerilska djelovanja i prepadne akcije. U takvoj situaciji doći će do jedne 'malene bitke' koja će završiti pobjedom kontinentalaca i koja će opetovano podići bojni moral kontinentalcima i vratiti nadu da se rat ipak može dobiti. Bila je to bitka kod Cowpensa.
Prije nego opišem bitku kod Cowpensa da razjasnimo još jednu 'nelogičnost' filma 'Patriot' (film je film, meni se osobno dopada, ali ponekad može zbuniti neupućene ljude). No, dobro, dakle, Mel Gibson po zamišljenom scenariju zapravo je kombinacija dva povijesna lika, a to su general Daniel Morgan (zapovjednik i heroj bitke kod Cowpensa, jer upravo on je smislio mudru taktiku 'odstupanja milicije' i vraćanje natrag u bitku) i general Francis Marion (kontinentalci su ga nazivali 'Lisica iz močvare' odnosno 'močvara Fox'), a Britanci pak 'Duh iz močvare Fox' – 'Spirit of the swamp Fox'). Naime, general Marion začetnik je gerilskog ratovanja kod kontinentalaca u Južnoj Karolini.
Priprave za bitku i obostrani raspored
Dakle, kontinentalni general Morgan dobro je proučio i procijenio brigadira Tarletona, pa ga je odlučio dočekati na rijeci Broad (Broad River). Točnije, general Morgan izabrao je poziciju za svoj bojni složaj na dva niska brežuljka vjerujući da će Tarleton jednostavno jurnuti nakon što osjeti da može pobijediti.
General Morgan zapravo je smislio originalni plan (klopku) za britanskog brigadira Tarletona i njegove postrojbe. U prvu bojnu crtu general Morgan poslao je strijelce iz sastava kontinentalnih milicija Georgie i Sjeverne Karoline, a iza njih postavio je kontinentalne regulare iz Marylanda i Delawara i to tako da je njihov položaj nadvisivao položaje kontinentalnih milicija. Iza složaja regulara prikrili su se kontinentalni laki draguni iz 3. kontinentalne dragunske konjaničke pukovnije pod zapovjedništvom brigadira Williama Washingtona (rođak generala Washingtona).
Opet ovdje moram na trenutak napustiti slijed opisivanja bitke i navesti još jednu povijesnu činjenicu, a radi se o zastavi 3. kontinentalne dragunske konjaničke pukovnije. Naime, zastava je nosila naziv 'samo tamnocrveno'. Kako je brigadir Washington dobio novu ustrojenu postrojbu draguna ona nije još imala svoju zastavu. Mladi brigadir, prije bitke, udvarao je gospođici Jane Elliott i nakon sat vremena provedenih zajedno ona mu je uzvratila ljubav. No, ubrzo je brigadir morao napustiti svoju voljenu i krenuti u bitku, a ona mu je na rastanku rekla: 'Čekat ću vijest o pobjedi tvoje zastave.' Zbunjeni brigadir je prozborio: 'Ali, pa ja nemam zastavu.' Na to se gospođica Elliott slatko nasmijala odgovorila: 'Onda ću ti ja pokloniti jednu.' Otišla je u kući i strgnula pola tamnocrvene baršunaste zavjese. Od toga dana 3. kontinentalna dragunska konjanička pukovnija nosila je ponosno 'samo tamnocrveno' i s njom se ovjenčala u hrabrosti i slavi tijekom bitaka. Brigadir Washington kasnije je oženio Jane Elliott.
četvrtak, 29.12.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Bitka na King's Mountain – nastavak
Tijek i završetak bitke
Kada je bitka započela bojnik Ferguson pokušao je organizirati svoje iznenađene vojnike. Kod kontinentalaca pak je došlo do samostalnog djelovanja svake napadačke kolone, napad nije bio organiziran i svi su se borili po svom nahođenju. Taj početni metež čini se da je ipak više zbunio lojaliste i njihove zapovjednike. Gdje god da je bojnik Ferguson organizirao otpor i protunapad kontinentalci bi se nakratko povukli, a napad bi uslijedio iz drugog smjera.
Bojnik Ferguson uspio je organizirati ukupno tri uspješna protunapada. Kod kontinentalaca je poginuo brigadir Williams, a brigadir McDowell je bio ranjen. Metež bitke potrajao je cijelih 65 minuta, kontinentalci su se nakon svakog protunapada lojalista raspršili po šumi i nastavili pucati iza svakog stabla, a potom bi 'grunuo' novi napad iz drugog smjera.
Lojalisti su pretrpjeli znatnije gubitke, pa su se pokušali predati, ali je bojnik Ferguson svojim mačem skidao bijele zastave svojih vojnika i tražio od njih da se nastave boriti i pokušavao ih je bodriti uzvikujući: 'Hurrah, hrabro dečki, pobjeda je naša!' Nekoliko vojnika i lojalista uz desetak časnika okupilo se oko bojnika Fergusona i pokušalo proboj, ali bojnik je pogođen i taj protunapad je slomljen.
pokušaj proboja bojnika Fergusona i britanskih lojalista
Nakon pogibije bojnika Fergusona najstariji časnik (po činu) kod lojalista bio je satnik Abraham DePeyster koji je preuzeo zapovijedanje i ubrzo istaknuo bijelu zastavu. No, sada kontinentalci bez obzira na bijelu zastavu (znak predaje na koji treba prestati svako daljnje bojno djelovanje) nastavljaju pucati u lojaliste koji odbacuju oružje.
Tog trenutka kontinentalci su počeli dovikivati lojalistima: 'Osveta za Buforda i njegove vojnike (Waxhaw Massacre)! Nema zarobljenika i nema predaje! Taj pokolj potrajao je 'srećom' svega nekoliko minuta koliko je trebalo da svijest kod kontinentalnih časnika ipak proradi. Prvi su reagirali brigadiri Campbell i Sevier koji su svojim tijelima stali štititi lojaliste koji su se predavali, potom je još nekoliko časnika istrčalo ispred pomahnitalih pripadnika kontinentalne milicije, a potom su i neki od kontinentalnih vojnika napokon shvatili da nije u redu pucati u protivnika koji se predaje.
Na kraju, lojalisti su izgubili 300-tinjak vojnika, još 163 ih je bilo ranjeno, a oko 700 ih je zarobljeno. Kontinentalci su imali 29 mrtvih i 58 ranjenih. Nakon bitke mrtvi su na brzinu pokopani u plitke grobove, ranjeni prikupljeni i ostavljeni u taboru, jer kontinentalci su se bojali da će ubrzo stići postrojbe lorda Cornwallisa.
Bojnika Fergusona, koji je na tijelu imao sedam smrtonosnih rana, omotali su u volovsku kožu i tako su ga pokopali.
srijeda, 28.12.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Bitka na King's Mountain – nastavak
Uvod u bitku – obostrane priprave
Dakle, zapovjednici kontinentalne milicije Virginie, Sjeverne i Južne Karoline nakon ozbiljnog shvaćanja prijetnje britanskog bojnika Fergusona okupili su sve svoje snage koje su narasle na oko 1100 pripadnika milicije koji su u povijesti zapamćeni kao 'Overmountain Men' (po pustinji zapadno od grebena Appalachian planine). Prvi susret i smotra 'Overmountain Men' bio je na Sycamore Shoals u blizini današnjeg grada Elizabethton (Tennessee) nadnevka 25. rujna 1780.
No, nakon ovoga kratkog predaha 'Overmountain Men' morali su ubrzano krenuti dalje, a sada je prijetila opasnost da se sukobe s pripadnicima plemena Cherokee čiju su zemlju trebali priječi. Sreća se ovaj puta osmjehnula pripadnicima 'Overmountain Men' jer je šogor brigadira Clevelanda, Joseph Martin (trgovao je s Cherokee, pa su mu oni i vjerovali), uspio dogovoriti slobodan prijelaz zemlje Cherokee.
Do 30. rujna 'Overmountain Men' izbili su na područje Burke County (Kvekerske livade) u Sjevernoj Karolini gdje su se spojili s 350 pripadnika milicije North Caroline koje je doveo brigadir Benjamin Cleveland. Tako je sada brojčana snaga kontinentalne milicije narasla na 1400 ljudi, a tim odredom zapovijeda čak pet brigadira što nije dobro vojnički gledano (mora biti samo jedan zapovjednik). Bez većih problema dogovoreno je da glavni zapovjednik bude brigadir William Campbell, a ostala četvorica bit će mu zamjenici i vodit će svoje odrede.
Odore kod pripadnika kontinentalnih milicija nije bilo, pa su se ljudi odjenuli po svom nahođenju. Oružje kontinentalaca također je bilo raznoliko, od lovačkog, otetog u Pennsylvaniji od njemačkih 'hessena', pa do indijanskih sjekirica. Na drugoj strani kod Torijevaca postoji nešto britanskih vojnih odora (crvenih vojničkih kaputa - mundira), a isto je stanje i s oružjem.
U međuvremenu, dva dezertera kontinentalaca prebjegla su k bojniku Fergusonu i obavijestili ga da se prema njemu kreću znatnije snage kontinentalnih milicija. Zašto je bojnik Ferguson čekao čak tri dana da nešto poduzme ostat će zauvijek nejasno. Naime, mogao se povući natrag prema nastupajućim odredima lorda Cornwallisa ili barem prema gradu Charlotte. No, on je ostao u taboru na Kraljevskoj planini i jedino što je uradio poslao je brzoteču (kurira) lordu Cornwallisu s molbom za pojačanjem. No, poruka će stići prekasno (dan nakon bitke).
Nadnevka 1. listopada bojnik Ferguson i dalje ostaje pasivan u North Carolina i poziva po drugi put kontinentalne milicije na predaju. Kontinentalci su sada napokon dobili točnu poziciju lojalista i o njihovoj brojčanoj snazi koja je također do 6. listopada narasla na oko 1500 ljudi. Problem kontinentalaca je bio što svi nisu imali konje (samo 900 njih bilo je na konjima), pa su oni poslani naprijed da zaustave daljnje kretanje lojalista. Cijelu noć 6. na 7. listopada padala je jaka kiša. Do ranog poslije podneva kontinentalci su uspjeli doseći padine Kraljevske planine.
Početak bitke – 1500 07LIS1780
Bitku je (napad) započelo onih 900 kontinentalaca koji su stigli na konjima (među njima bio je i John Crockett, otac Davy Crocketta kasnijeg heroja bitke kod Alama). Kontinentalci su ustrojili osam napadačkih skupina od 100 do 200 ljudi. Nadalje, bojnik Ferguson nije ništa poduzeo za osiguranje svog tabora. Nisu postavljena bojna osiguranja i nisu izgrađeni paljbeni položaji, a i on sam uopće nije svjestan da se u podnožju planine već nalaze napadačke kolone kontinentalaca. U taboru lojalista bilo je oko 1100 ljudi, a od toga samo oko 100-tinjak britanskih vojnika koji su pratili bojnika Fergusona na njegovoj misiji.
Kontinentalci su napad počeli napadačkim skupinama pod zapovijedanjem brigadira Seviera i Campbella i to uz pokliče koji su 'ledili krv u žilama'. Bile su to najdalje napadačke skupine. Britanski satnik DePeyster okrenuo se bojniku Fergusonu i rekao: 'Ovo su prijeteći vriskovi, ovo neće na dobro izaći, to su prokleta deranja gospodine bojniče!'. Ostalih sedam napadačkih skupina kontinentalaca vodili su brigadiri Shelby, Williams, Lacey, Cleveland, Hambright, Winston i McDowell i upravo ove napadačke kolone potpuno su iznenadile lojaliste (časnik lojalista Alexander Chesney kasnije je ispričao da uopće nisu ni slutili da su im kontinentalci tako blizu).
utorak, 27.12.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Bitka na King's Mountain – 7. listopad 1780.
Opća situacija krajem 1779. i početkom 1780.
Tijekom 1779. godine britansko zapovjedništvo u Američkim kolonijama promijenilo je svoje prvotne planove. Naime, britanska bojna djelovanja na sjeveru nisu polučila željene i očekivane rezultate, pa je novi plan bio pokušaj opetovanog pokoravanja Južnih kolonija. Tako su 'Britanske snage' stekle nadzor nad svim važnim točkama u Georgiji 'Peach State' (Država breskvi). 'Američke snage' (kontinentalci) poduzele su očajnički napad kako bi grad Savannah preotele Britancima, ali su odbijeni uz velike gubitke (uključujući pogibiju poljskog grofa Pulaski i narednika Jasper).
Tijekom 1780. britanski zapovjednik Sir Henry Clinton poduzeo je opsežnu i razarajuću opsadu grada Charleston u Južnoj Karolini (South Carolina). Dakle, jednostavno govoreći u Južnoj Karolini je istinski 'pakao', svaki djelić Južne Karoline je napadnut i opljačkan, a posebno se tijekom pljačke ističu 'britanski Amerikanci' (lojalisti Torijevci). Sve je kazivalo da su sve nade za 'kontinentalce' izgubljene.
Situacija pred bitku na King's Mountain
Okrutnost prema protivniku, odnos bez milosti i bestijalne pljačke kontinentalaca od strane britanskih lojalista (Torijevci) u Južnoj Karolini vrlo brzo će isprovocirati 'sličan odgovor' kontinentalaca, odnosno pripadnika kontinentalne milicije. Meni je ovdje osobno jako zanimljiv stav britanskih, ali i 'mladih' američkih (kontinentalnih) časnika. Naime, nakon nemilog događaja (bitke) i jedni i drugi, dakako više britanski, ogradili su se od postupaka svojih 'paravojnika' (pripadnika milicije).
Dakle, britanska 'gospoda časnici' ogradili su se na vrlo čudan način da je to bila bitka 'Amerikanaca međusobno' (britanski lojalisti i pripadnici kontinentalne milicije). To bi možda i donekle 'držalo vodu', ali zapovjednik britanskih lojalista je britanski časnik bojnik Patrick Ferguson koji je 22. svibnja 1780. imenovan Inspektorom britanskih (lojalista) paravojnika i kao takav imao je jasnu zapovijed: organizirati britanske lojaliste (Torijevce) na području 'kolonije Carolina Backcountry' i s tom snagom štititi lijevi bok lordu Cornwallisu i njegovim postrojbama. Da zaključim: ovo je vojna zapovijed s točnom misijom i zadaćom i tu više nema nikakvog govora o kojekakvim 'paravojnicima', jer tom zapovijeđu svi britanski lojalisti postaju vojnici uključeni u ratni sukob.
Idemo dalje, ali sada na kontinentalce, odnosno američke vojne zapovjednike. Njihova obrana (ponašanja pripadnika kontinentalne milicije tijekom i nakon bitke) također je na 'klimavim nogama'. Naime, nikakva osveta vojnicima tijekom bitke nije dopuštena, pa nekakvi izgovori poput: 'Torijevci su tijekom bitke kod Waxhawsa ('Waxhaw Massacre', ili 'Buford Massacre' koji se dogodio 29. svibnja 1780.) postupali slično, te Torijevci su pljačkali imovinu kontinentalaca … ne dolaze u obzir i 'ne piju vodu'.
No, dobro, da ja napokon i opišem to što se dogodilo tijekom bitke na 'Kraljevskoj planini' (King's Mountain).
Uvod u bitku – premještanje i zauzimanje pozicija
Već 2. rujna 1780. bojnik Ferguson okupio je oko 1000 britanskih lojalista i krenuo u hodnju na zapad prema gorju Appalachian (današnja granica država Tennessee i North Carolina) gdje je stigao oko 10. rujna. Po dolasku bojnik Ferguson je zapovjedio da se podigne tabor na platou 'King's Mountain' s osloncem na grad Gilbert Town. Odatle je on osobno uputio vrlo provokativnu poruku zapovjednicima kontinentalnih milicija Sjeverne i Južne Karoline: 'Položite oružje ili ću u vašu zemlju doći 'ognjem i mačem'.
Zapovjednici kontinentalne milicije Sjeverne Karoline, brigadiri Isaac Shelby i John Sevier, ozbiljno su shvatili prijeteću poruku bojnika Fergusona, pa su u pomoć pozvali i zapovjednike kontinentalnih milicija Južne Karoline i Virginie. Brigadir William Campbell odazvao se sa svojom milicijom Virginie, a isto tako i brigadir Benjamin Cleveland obećao je da će dovesti svoju miliciju Južne Karoline.
nedjelja, 25.12.2011.
Bitke Američkog rata za nezavisnost
Bitka kod Camdena – 16. kolovoz 1780.
Pripreme za predstojeću bitku
Nakon što su britanske snage prešle rijeku Pee Dee naletjele su na kontinentalnu miliciju North Caroline (oko 2000 vojnika) pod zapovjedništvom brigadira James Caswella. Kontinentalni general Horatio Gates (heroj bitke kod Saratoge) sada raspolaže s vojskom od ukupno 4500 regulara i pripadnika milicije.
No, ja moram skrenuti pozornost na film 'Patriot' u kojem je prikazana scena filma iz bitke kod Camdena, jer tamo se lijepo vidi da su svi kontinentalci odijeveni u plave odore regulara. To zapravo nije bilo tako, jer regulari su samo iz 1. i 2. pukovnije 'Maryland' i pukovnije 'Deleware', a ostalo su neuvježbani, vrlo loše opremljeni i skroz nepripremljeni pripadnici milicije, North Caroline i Virginie, za predstojeću bitku.
Nadalje, general Gates može računati na samo 3700 vojnika spremnih za bitku, jer oko 800 kontinentalaca i pripadnika milicije je bolesno, iscrpljeno i izgladnjelo. Neoprezni general Gates, bez da je prikupio podatke o britanskim snagama i njihovim trenutnim položajima, je i dalje uvjeren da je brojčano nadmoćan.
Da bi stvar po kontinentalce bila još gora, britanski zapovednik lord Cornwallis nije stao kod Camdena većje produžio naprijed. Do prvih bojnih kontakata doći će 15. kolovoza, ali će se obije strane povući i bitku zapodjenuti ujutro 16. kolovoza 1780.
Razmještaj za bitku i početak bitke
Kod postavljanja bojnog složaja za bitku general Gates opet čini tešku i neoprostivu grešku koja će ga koštati poraza. Naime, general Gates ne sluša prijedloge svojih podređenih zapovjednika, pa na desno krilo stavlja najbolje što ima, a to su regulari 2. pukovnije 'Maryland' pod zapovjedništvom brigadira baruna Johann de Kalba. Lijevo, odmah do njih, postavlja regulare pukovnije 'Deleware' pod zapovjedništvom brigadira Vaughana, a regulare 1. pukovnije 'Maryland' pod zapovjedništvom brigadnog generala William Smallwooda stavlja u pričuvu iza razmještaja 2. pukovnije 'Maryland' i pukovnije 'Deleware'.
Gotovo je sigurno da su kontinentalci ovdje najjači, jer regulari su najvrijednije što imaju. No, lijevo krilo kontinentalaca general Gates slaže od pripadnika milicija North Caroline i Virginie, a to su neuvježbani, vrlo loše opremljeni i skroz nepripremljeni pripadnici milicije. Istina, general Gates tu je postavio i svoje nešto iskusnije linijsko pješaštvo i konjanički odred 'draguna' pod zapovjedništvom iskusnog brigadira Charles Armanda, no, 'draguni' će malo što moći učiniti bez istinske i snažne potpore pješaštva.
Na drugoj strani, kod Britanaca, lord Cornwallis također neoprezno gradi svoj bojni složaj, ali će uvježbanost britanskih vojnika spasiti njegovu neopreznost. Naime, lord Cornwallis također na svoje lijevo krilo 'gura' najslabije što ima, a to su lojalisti iz North Caroline i dragovoljci iz Irske pod zapovjedništvom lorda Rawdona, pa će se oni tako naći ispred kontinentalnih regulara. Na svojem desnom krilu lord Cornwallis postavio je svoje 23. i 33. pješačku pukovniju pod zapovjedništvom brigadira James Webstera.
U pričuvi, lord Cornwallis ostavio je iskusne 'highlandere' iz 71. brdske pješačke pukovnije i 'zelene dragune' pod zapovjedništvom brigadira Tarletona. Bojište je bilo izuzetno nepovoljno, jer to je močvarama ograničeno usko šumovito područje.
Tijek bitke
Bitka je započela u jutarnjim satima s prvim zrakama svijetlosti, a prvi su u napad krenuli Britanci. Možete li samo zamisliti iznenađenje koje su doživjeli nepripremljeni i neuvježbani pripadnici kontinentalne milicije kada su ispred sebe ugledali gotovo 2000 britanskih pješaka i konjanika koji se kreću u strašnom i prijetećem redu prema njima. Upravo na tom mjestu započeo je i britanski glavni napad.
Istodobno u napad su krenuli i kontinentalni regulari 2. pukovnije 'Maryland' i pukovnije 'Deleware'. Kada su britanski pješaci ispalili plotun u bojni složaj pripadnika milicija North Caroline i Virginia više nisu punili oružje, nego su krenuli u juriš bajunetama. Ovo je potpuno demoraliziralo prvo pripadnike milicije 'Virginia', a potom i 'North Carolina', pa su oni stali u panici napuštati bojište bez ispaljenog metka.
Neočekivani 'bijeg' pripadnika milicije za sobom je povukao i kontinentalno linijsko pješaštvo, a potom i kontinentalne 'dragune'. Tako je sada lijevi bok, kontinentalnih regulara koji su razbili složaj britanskih lojalista i dragovoljaca, ostao opasno otkriven.
Nije trebalo dugo čekati da iskusni britanski zapovjednik Webster shvati što se dogodilo, pa kako ispred njega više nije bilo pripadnika kontinentalne milicije, on je okrenuo svoj složaj i udario u otkriveni bok kontinentalnih regulara. Za očekivati je bilo da je to kraj bitke i da će se kontinentalni regulari povući, ali oni su stali pružati snažan otpor na veliko iznenađenje britanskih vojnika koji ovo nisu očekivali.
No, kada su u bitku ušli britanski konjanici (Tarletonovi 'zeleni draguni') kontinentalni regulari morali su se početi povlačiti. Zapovjednik 2. pukovnije 'Maryland' barun Johann de Kalb zadobio je čak jedanaest prostrijelnih rana, ali je odbio napustiti bojište. Britanci su ga ranjenog zarobili, a on je nakon dva dana podlegao ranama. Britanski vojnici cijenili su njegovu hrabrost i pokopali ga uz najveće vojne počasti.
Sam general Gates u početku bitke pokušao je konsolidirati pripadnike milicije i vratiti ih u bitku, ali kada to nije uspio i on se povukao, te na bojištu ostavio svoje hrabre regulare. Kontinentalci su pretrpjeli teške gubitke od oko 800 poginulih i ranjenih, te oko 1000 zarobljenih regulara. Izgubili su 8 velikih topova i gotovo cijelu borbenu komoru. Britanci su izgubili oko 350 vojnika (preciznije 68 poginulih, 250 ranjenih i 11 nestalih).
Nakon poraza kod Camdena general Gates je smijenjen sa zapovjedne dužnosti, a zapovjedništvo je preuzeo general bojnik Nathanael Greene.
ovo je samo eksperimentalno:
predaja britanske 225. pješačke pukovnije
nedjelja, 22.05.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Bitka kod Monmoutha – 28. lipanj 1778.
Nakon što su prebrodili tešku krizu i oštru zimu 1777./1778. u zimskom taboru Valley Forge stanje u Kontinentalnoj vojsci popravilo se. Zahvaljujući pruskom barunu generalu von Steubenu provedena je i dodatna taktička obuka kontinentalnih regulara, pa su oni sada bili spremni i na bitke linijske taktike.
Britanska vojska, točnije BEK (Britanski ekspedicijski korpus) također je prezimio zimu u Philadelphiji, a tijekom zime glavni zapovjednik general Howe na vlastiti zahtjev smjenjen je s dužnosti glavnog zapovjednika i na negovo mjesto došao je general Clinton.
Dolaskom novog zapovjednika generala Clintona britanska vojska pripremala se za evakuaciju Philadelphie i koncentriranje oko grada New York, jer Francuska je otvoreno tijekom veljače 1778. ušla u rat na strani Kontinentalne vojske, pa je stožer Britanske vojske odlučio koncentrirati svoje snage poradi zaštite glavne baze u New Yorku.
Britanska evakuacija, odnosno napuštanje Philadelphie, počela je 18. lipnja 1778. Bila je to duga kolona vojske, topništva i britanskih lojalista, te stanovništva vjernog britanskoj kruni. Kolona se kretala izuzetno spori i bila je lako ranjiva, pa je general Washington odlučio presresti tu britansku kolonu kod grada Monmoutha.
General Clinton također je shvatio da je njegova kolona nezgrapna i da se kreće presporo, a znao je i da će mu kontinentalni general Gates postaviti blokade i zasjede uzduž rijeke Hudson River, pa je napokon odlučio krenuti prema obali (prema Allentownu) te tamo morskim putom uz pomoć brodova prebaciti svoju vojsku u New York.
shematski prikaz bitke kod Monmoutha
U početku, general Washington donio je plan da se britanska kolona sustigne i prisili na prihvaćanje bitke na otvorenom, a to je trebalo napraviti s 4000 vojnika dok bi se kontinentalna glavnina od oko 7000 vojnika kasnije uključila u bitku. Tu zadaću general Washington prvo je ponudio generalu Charles Leeu. No, kako je general Lee stalno spletkario nešto protiv generala Washingtona, tako je i ovu zadaću odbio s izgovorom da ne vjeruje u provodljivost plana.
Nakon Leeovog sumnjičavog držanja i povjerenja u provodljivost plana, general Washington zadaću nudi francuskom markizu generalu Lafayettu, a broj vojnika povećava na 5000. Kad je za to saznao general Lee, naglo se predomislio i počeo insistirati da se zadaća povjeri njemu. Napokon je Washington pristao i pred generala Leea stavio jasnu zapovijed: napasti britansku kolonu bočno i dati vremena kontinentalnoj glavnini da se uključi u napad.
britanska postrojba na hodnji
Toga ljeta vladale su nesnošljive vrućine, dani su bili izuzetno topli i sparni, pa iznenadne ljetne oluje sa snažnom kišom nisu bile neočekivane. Sve u svemu, izuzetno nepovoljno vrijeme, kao meteorološka pojava, za provedbu bitke. General Clinton bio je uvjeren da će ga general Washington napasti, pa je u svoje osiguranje poslao generala Knyphausena sa 'hessiancima'.
Što je tada uradio general Lee i da li je on uopće svoje podređene zapovjednike upoznao s planom glavnog zapovjednika generala Washingtona ostat će nepoznato, no, 'kontinentalci' su udarili sa zapada na britansku zaštitnicu. Nakon kraće borbe opet iz neobjašnjivih i nerazumljivih razloga general Lee zapovjedio je uzmak i povlačenje prema glavnini.
protunapad britansko-hessianskih postrojbi
Vidjevši da se 'kontinentalci' povlače, general Clinton dao se u progon sa svojim postrojbama. Kada je naišla američka glavnina ona je još uvijek bila u hodnoj koloni ne sluteći i ne očekujući da se general Lee povlači i sa sobom dovodi britanske postrojbe u napadajnom složaju.
Kako je jahao na čelu hodne kolone, general Washington odmah je preuzeo inicijativu i zapovijedanje od generala Lee kojeg je na licu mjesta smijenio i oduzeo mu zapovijedanje. General Washington pozvao je Leeove podređene zapovjednike generale Waynea, Stewarta i Ramsaya, te im zapovjedio da okrenu svoje postrojbe (13. kontinentalna pješačka Pennsylvania i 3. kontinentalna pješačka pukovnija Maryland) i kako god znaju neka zadrže britanske vojnike dok se kontinentalna glavnina ne posloži za bitku.
Izgleda da su ostali kontinentalni generali teka sada shvatili naum svog glavnog zapovjednika, no, bilo kako da bilo, kontinentalne 3. i 13 pješačka pukovnije pružile su izuzetno snažan otpor britanskim postrojbama, pa su se ostale kontinentalne postrojbe lako mogle posložiti za konačnu bitku. Amerikanci su uspjeli izvući svoje topništvo na bok britanskog složaja, na uzvisinu Comb Hill i odatle snažno batirati britanski napadački složaj.
heroina Marry Ludwig Hays ('Molly Pitcher') hrbro se snašla tijekom bitke
Na uzvisini Comb Hill još jedna žena heroina zaslužila je priznanje za hrabrost. Bila je to Marry Ludwig Hays, ili poznatija kao 'Molly Pitcher'. Naime, ja ne mogu vjerovati, ali te hrabre žene, te 'kćeri Američke revolucije' jednostavno su zaslužile biti spomenute. Šutke i stoički podnosile su sve teškoće i pratile su svoje muškarce kroz nedaće rata, prale, kuhale, njegovale ranjene i još našle u određenom trenutku spašavati stvar.
Baš poput hrabre heroine iz bitke za utvrdu fort Washington, Margaret Cochran Corbin koja je proslavila topnike reduta Forest Hill (kasnije redut Tryon), ova 'druga Molly' Marry Ludwig Hays, supruga Johna Haysa topnika iz sastava topničke bitnice 'Pennsylvania' ovjenčala se slavom i hrabrošću u trenutku kada je donijela svježu vodu topničkim posadama na položajima.
Marry Ludwig Hays ('Molly Pitcher') tijekom bitke
Naime, tog trenutka britansko topništvo kontrabatirlo je kontinentalno, padom granata posade kontinentalnog topništva ošamućene (dio ih je i poginuo) prestale su pucati iz topova. Hrabra 'Molly', iako i sama ošamućena, jer se u tom zlu trenutku tu našla, nastavila je pucati i puniti topove sve dok se muški topnici opet nisu pribrali.
Za njezinu hrabrost Kontinentalni kongres nagradio ju je s 40 dolara doživotne mirovine. Morat ću nešto napisati, barem jedan članak, o tim divnim i nježnim, a istodobno hrabrim i moćnim heroinama 'kćerima slobode'. No dobro da se vratim bitki.
Padom mraka, bitka se utišala, a britanske postrojbe organizirano su se izvukle i nastavile hodnju za svojom kolonom. Britanci su izgubili oko 300 vojnika, Amerikanci nešto više, oko 350, a oko 100 vojnika jedne i druge strane umrlo je tijekom bitke od toplotnih udara. Interesantan je podatak da je oko 550 britanskih vojnika dezertiralo (oko 450 su 'hessianci') iz kolone i priključilo se 'kontinentalcima'.
Marry Ludwig Hays ('Molly Pitcher') tijekom bitke
Na kraju nešto i o generalu Charles Leeu. On je završio na vojnom sudu i kažnjen je suspenzijom sa zapovjedne dužnosti, pa iako mnogi tvrde i pišu da je njegovo držanje tijekom bitke kod Monmoutha povezano s njegovim stalnim spletkarenjem protiv generala Washingtona, ja bih ipak napisao da se ovaj puta tijekom bitke general jednostavno nije snašao i ponio na razini generala, jer njegovi podređeni generali Wayne, Stewart i Ramsay zamjerili su mu samo što ih nije upoznao sa zapovijedima.
petak, 20.05.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Bitka kod Germantowna – 4. listopad 1777. (tijek bitke)
U samo praskozorje 4. listopada 1777. godine, točno u 05.00 izvidnice prethodnice generala Sullivana naletjele su na prednja osiguranja britanskih postrojbi na cesti prema Germantownu. Britanske predstraže odmah su ispalile signalne hice i time alarmirale svoju glavninu, te žestoko stale pružati otpor.
Nakon što su britanska bojna osiguranja svladana, 'kontinentalci' izbijaju pred Cliveden gdje je taborovala britanska 40. pješačka pukovnija, odnosno opet predstraža te pukovnije (oko 120 vojnika). Britanski vojnici utvrdili su se u kamenoj kući suda u Clivedenu (Chew House) i stali opet pružati vrlo žilav i uporan otpor 'kontinentalcima'.
General Washington odmah je pozvao svoje podređene generale na vijećanje što učiniti s Chew House. Neki kontinentalni generali predlagali su da se izdvoji dio snaga za blokadu Chew House, a glavnina neka produži dalje. Međutim, topnički general Henry Knox bio je mišljenja da ostaviti neriješenu stvar sebi iza leđa možda i nije pametno.
General Washington odlučio je da Chew House riješi brigada generala William Maxwella uz potporu četiri laka topa. Međutim, laki topovi 'kontinentalaca' nisu puno naudili debelim kamenim zidovima kuće, a dio vojnika 'kontinentalaca' koji se uspio probiti u kuću britanski vojnici svladali su bajunetama i izbacili ih van iz kuće. Postalo je jasno da su 'kontinentalci' naletjeli na prvi britanski 'tvrdi orah' i da ga neće baš lako riješiti i zdrobiti.
britanske predstraže (bojno osiguranje) ispred kuće Chew House svojim hrabrim i upornim držanjem položaja dali su vremena ostalim britanskim postrojbama za preslaganje tijekom bitke
Nekako istodobno napadajna kolona generala Greenea naletjela je na britanske predstraže na svom smjeru napada i nakon žestokog juriša uspjela svladati britanska bojna osiguranja. Britanska 40. pješačka pukovnija, zaštićena bavljenjem 'kontinentalaca' s utvrđenom kućom Chew House, imala je dosta vremena za uredno odstupanje i pri tomu britanski vojnici pale polja.
shematski prikaz bitke kod Germantowna (vlastita izrada)
Bojište tada prekriva, uz već postojeću maglu, dim baruta, ali i dim spaljenih polja, pa će to još više otežati kretanje napadačkih kolona 'kontinentalaca'. No, desno krilo generala Greenea kojim zapovijeda general Stephen, ne samo da se nije kretalo kako se to od njega očekivalo, nego će i cijelu bitku, koja je mogla biti i dobivena, pretvoriti u poraz.
Naime, skroz nedisciplinirani pripadnici milicije ne samo da ne pružaju potrebitu potporu regularima, već se i kreću bojištem po zvuku borbe, pa lutaju, zaostaju i ne drže svoju crtu, a najgore je to što je njihov zapovjednik general Sthepen pijan! Neshvatljivo i neprihvatljivo za zapovjednika, pa je to na kraju i dovelo do one nesretne 'prijateljske vatre'.
Nadalje, kolona generala Armstronga opet neshvatljivo kreće se bojištem pasivno i umjesto da napadne svom žestinom njezine prethodnice stalno zapodijevaju 'čarke' s 'hesianskim jagerima', a na kraju se i povlače bez da su izvršili dobivenu zadaću. Slično je i s kolonom generala Smallwooda, ta kolona otišla je preširoko i predaleko od bojišta, pa kad se napokon pojavila na bojištu umjesto da napadne svom žestinom i udari u bok britanskom složaju, bez razloga neshvatljivo se izvlači iz borbe.
kontinentalni regulari (časnik s kopljem, dočasnik s puškom, regulari postrojeni, časnik zapovjednik na konju i pored konja general zapovjednik)
Dakle u pravoj borbi nalaze se jedino kolone generala Sullivana i generala Greenea, s time da je general Greene zakasnio i udario tek kad su se postrojbe generala Sullivana već našle 'licem u lice' s britanskim postrojbama. Na kraju, opet poradi nekoordinacije i nepoštivanja zapovijedi kontinentalna 9. pješačka 'Virginia' uvjerena da može riješiti sve sama udara žestoko i ostaje sama na bojišnici, jer je druge kontinentalne pukovnije ne mogu pratiti.
Naime, što se dogodilo. Kako se napadajna kolona generala Smallwooda povukla, to su iskoristili britanski 'kraljičini zeleni rendžeri' (Torijevci odrasli u američkim kolonijama) i britanska pričuva pod zapovjedništvom britanskog generala McDougalla, pa su oni udarili na 'kontinentace' regulare generala Greenea. No, američki regulari borili su se iz dana u dan sve profesionalnije i sve bolje, pa su nanijeli težak poraz 'kraljičinim rendžerima' i britanskoj pričuvi.
Upravo ovo povuklo je regulare 9. pješačke 'Virginija' da nepromišljeno jurnu naprijed bez koordinacije s ostalim kontinentalnim pukovnijama. Pristizanjem britanskih postrojbi pod zapovjedništvom generala Cronwalisa koje su poduzele žestoke protunapade postalo je zorno da će bitka okončati s minimalnom prednošću Britanaca, a posebno nakon 'prijateljske vatre' koju su razmijenile pukovnije generala Waynea i pijanoga generala Stephena, pri čemu su obije pukovnije pretrpjele znatnije gubitke.
pripadnici kontinentalne milicije još uvijek nisu na razini kontinentalnih regulara
Padom sumraka general Washington shvatio je da je najbolje izvući postrojbe iz bitke i krenuti u organizirano povlačenje. General Washington za neuspjeh je okrivio maglu i neočekivani otpor britanskih predstraža kod Chew House u Clivedenu. No, izgleda da su presudni ipak bili slijedeći događaji: nimalo vojničke stege 'sirovih' pripadnika milicije i njihovo totalno ne pružanje potpore izvrsnim regularima, pijanstvo časnika koji zapovijedaju pukovnijama milicije, neshvatljiva i neprihvatljiva kašnjenja, te ne pridržavanje prvotnih dogovora i zadaća, te još uvijek nedostatak bojnih iskustava kontinentalnih časnika za provedbu ovakvih taktičkih napada.
srijeda, 18.05.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Bitka kod Germantowna – 4. listopad 1777.
Nakon što su britanske postrojbe zauzele grad Philadelphiu, glavni zapovjednik Britanske vojske u Americi, general Howe, donosi krivu procjenu, te je uvjeren da je Kontinentalna vojska razbijena, dezorganizirana i raštrkana. Međutim, glavnina Kontinentalne vojske, okupljena oko glavnog zapovjednika generala Washingtona, još uvijek broji impozantnu brojku od oko 11 000 vojnika.
Britanski zapovjednik general Howe odlučio je podijeliti svoju vojsku i tako zaštiti svoje komunikacijske crte, ali i dostignute točke, pa je oko 3000 britanskih vojnika poslano u Elktown, dio kontingenta poslan je kao pojačanje u Delaware, a najveći dio, oko 9000 vojnika ostavljen je u vojnom taboru u gradu Germantown (oko pet milja sjeverno od grada Philadelphia) na istočnoj obali rijeke Schuykill.
kontinentalna pukovnija 'New Jersey' tijekom hodnje do Germantowna
General Washington obaviješten je o ovim podjelama (premještanju) britanskih postrojbi, pa se odlučio na jako ambiciozan plan napada (ja bih čak napisao i preambiciozan), jer napad je trebalo provesti s čak četiri napadajne kolone koje skoro da i nisu imale međusobne komunikacije i veze.
Naime, prvu napadajnu kolonu 'kontinentalaca' vodio je general Armstrong zapovjednik milicije Pennsylvania, general Sullivan vodio je kontinentalne regulare u drugoj napadnoj koloni, ostatak regularne vojske 'kontinentalaca' vodio je general Greene u trećoj napadnoj koloni, a četvrtu kolonu vodio je general Smallwood zapovjednik milicija iz Marylanda i New Jerseya.
kontinentalni bojnik John White (kod vrata poziva i bodri svoje vojnike u napadu) vodio je napad na Cliveden odnosno kuću (zgradu suda) ChewHouse
Sve u svemu, iako malo kompliciran plan napada (Kontinentalna vojska još uvijek je 'mlada' i ovakav napad lako bi zakomplicirao stvari i iskusnijim tadašnjim vojskama), zamalo je i uspio, pa je opet poraz pretvoren u veliku korist. Odjednom je poraslo bojno ćudoređe kod kontinentalnih vojnika regulara, a samopouzdanje pojavilo se i kod časnika 'kontinenalaca'. Najvažnije pak je to, da je bitka kod Germantowna još jedan korak bliže uključivanju Francuske vojske u ovaj rat.
Dakle, general Washington uspio je iznenaditi britanskog generala Howea, u samom početku bitke čak ga je i uspio zavarati, ali gusta magla, loša vojnička stega nekih milicijskih postrojbi, nedostatak koordinacije između kontinentalnih napadačkih kolona, a na kraju nedolazak nekih kontinentalnih milicijskih postrojbi na mjesto izvršenja zadaće spasili su Britance od sigurnog poraza.
bojna zastava kontinentalnih postrojbi New Jersey
Točnije, napad 'kontinentalaca' nije krenuo istodobno, zapovjednici napadajnih kolona nisu se držali prvotnih dogovora o vremenima, pa je Amstrongova kolona ostala pasivna tijekom napada, odnosno nije produžila napad smjerom koji joj je bio zacrtan. Kolona generala Smallwooda stigla je prekasno u napad (uopće mi nije jasno gdje su zapeli, vjerojatno su se pogubili poradi guste magle), a kad su napokon stigli odmah su se bez razloga i povukli iz borbe.
Isto tako i general Sullivan prekasno je uveo kontinentalne regulare u napad, a i general Greene neobjašnjivo je zakasnio čak četrdeset i pet minuta od početka napada. Sva ova kašnjenja alarmirala su britanske postrojbe koje su napokon shvatile da je u tijeku stvarni napad, pa je general Howe imao dosta vremena da presloži svoje postrojbe i odgovori na napad.
izuzetno hrabar, ali uzaludan juriš kontinentalne 9. pukovnije regulara 'Virginia', na kraju su okruženi i svi zarobljeni (ostali su sami na bojištu, čak se i njihov general Greene, iako ne svojom voljom, povukao ostavljajući ih same) (ovo je rekonstruirana slika)
Najteža i najgora stvar 'kontinentalaca' dogodila se poradi magle, a to je 'prijateljska vatra', ta prokleta i kobna grješka koja prati američke vojnike (ali ne samo američke!) još i danas najgora je stvar koja se može dogoditi tijekom bitke.
Naime, britanske postrojbe sudarile su se, opet poradi magle, direktno, licem u lice, s kontinentalnim regularima generala Sullivana. Razvila se krvava i teška bitka, a upravo tog trenutka, poradi kašnjenja, pojavljuju se i kontinentalni regulari generala Greenea. Metež bitke i gusta magla zbunio je Greeneove zapovjednike, pa su oni pomislili da su naletjeli na britanske postrojbe, ali u zao trenutak, bilo je to zapravo lijevo krilo 'kontinentalaca' generala Sullivana.
Tog trenutka i regulari generala Sullivana pomislili su za svoje kolege da se pojavilo britansko pojačanje. Počela je izmjena vatre, odnosno došlo je do 'prijateljske vatre'. Nakon desetak minuta kontinentalni časnici shvatili su napokon da se zapravo bore jedni protiv drugih, ali to su shvatili i zbunjeni britanski časnici kojima također u početku nije bilo jasno zašto se dva boka kontinentalnih složajeva tuku međusobno.
general Greene (na konju) shvativši da je ostao sam na bojištu zapovjeda uzmak i povlačenje, a time ostavlja svoju 9. pukovniju regulara okruženu na 'milost i nemilost' protivniku (pritišću ga britanski Cronwalisovi 'crveni kaputi' i kraljičini 'zeleni rendžeri')
Nastao je novi metež koji se pretvorio čisti kolaps, jer više nikome ništa nije bilo jasno. Britanski časnici snašli su se bolje i brže od kontinentalnih. Britanski protunapadi napokon su prisilili neuređene i izmiješane kontinentalne bokove na odstupanje. Iako se opet u kritičnom trenutku tu pojavio i sam general Washington više ništa nije moglo biti popravljeno.
Dakle, britanske postrojbe upisuju još jednu pobjedu, ali sve je više zornije da kontinentalni regulari lako drže bojne crte s britanskim regularima (da se nije dogodila 'prijateljska vatra' ja sam gotovo uvjeren da bi 'kontinentalci' izvojevali pobjedu). Nadalje, general Howe sada vidi da njegov protivnik uopće nije izgubio odlučnost, ali ni inicijativu, pa da je bilo malo više ozbiljnosti i koordinacije između kontinentalnih napadačkih kolona, ali i manje magle, Britanci bi se loše proveli.
odore kontinentalnih postrojbi iz Virginie (licem okrenuti s lijeva nadesno, milicija Virginie, regular Virginie, časnik Virginie i leđima vojni muzičar Virginie)
Na kraju i iz samih gubitaka vidi se da je britanska pobjeda kod Germantowna čista vojnička sreća. Od 11 000 'kontinentalaca' koje je general Washington uveo u borbu, njih 152 (30 časnika i 122 dočasnika i vojnika) je ubijeno, 521 je ranjeno (117 časnika i 404 dočasnika i vojnika). Oko 400 'kontinentalaca' je zarobljeno (uključujući brigadira Mathewsa i cijelu njegovu 9. pješačku pukovniju 'Virginia'.
Kontinentalni brigadni general Nash koji je sa svojom pješačkom brigadom 'Sjeverna Karolina' pokrivao američko povlačenje, ranjen je od topničkih fragmenata, a umro je 8. listopada u kući Adama Gotwals. Njegovo tijelo je pokopano uz vojne počasti 9. listopada u Mennonite sastajalište u Towamencin . Kontinentalni bojnik John White, koji je vodio napad na Cliveden, umro je od zadobivenih rana 10. listopada. Kontinentalni pukovnik William Smith, koji je bio ranjen noseći zastavu primirja u Clivedenu, također je umro od zadobivenih rana. Čak 57 Amerikanaca poginulo je tijekom napada na Chew House.
kontinentalni general Maxwell (u sredini sa plavom lentom) i hrabri kontinentalni bojnik John White (prvi s lijeva sa zelenom lentom) u tradicionalnim smeđim odorama postrojbi New Jersey
Britanski gubici iznosili su: 71 poginula, 448 ranjenih i 14 nestalih, a samo 24 od kojih su bili 'hessianci'. Britanski časnici ubijeni tijekom bitke su brigadni general James Agnew, pukovnik John Bird i pukovnik William Walcott zapovjednik britanske 5. pješačke pukovnije.
Sam tijek ove zanimljive bitke opisat ću nešto podrobnije drugi put.
ponedjeljak, 16.05.2011.
Njemački vojnici (plaćenici) u Američkom ratu za nezavisnost
Popis 'hessianskih' (njemačkih) postrojbi u Američkom ratu za nezavisnost
Kao što sam već prije napisao, 'hessianske' (njemačke) postrojbe koje su sudjelovale u bitkama Američkog rata za nezavisnost stigle su iz slijedećih njemačkih kneževina (pokrajina): Anhalt-Zerbst, Ansbach-Bayreuth, Brunswick-Wolfenbüttel, Hesse-Kassel, Hesse-Hanau i Waldeck.
'hessianac' pripadnik korpusa strijelaca (Hesse-Kassel)
Postrojbe iz pokrajine Anhalt-Zerbst bile su: Rauschenplattova pukovnija 'Princeza od Anhalta', Nupenaova satnija strijelaca (jageri), te jedna topnička bitnica. Postrojbe iz pokrajine Ansbach-Bayreuth bile su: von Voltova 1. pješačka pukovnija, Seybothenova 2. pješačka pukovnija (obije pukovnije su linijsko pješaštvo), te jedna satnija strijelaca (jegera) i jedna bitnica topništva.
'hessianac' grenadir pripadnik pukovnije grenadira (Brunswick)
Iz pokrajine Brunswick-Wolfenbüttel: stigle su: konjanička (draguni) pukovnija 'Princ Ludwig', Breymanova bojna grenadira, von Barnerova laka pješačka bojna, zatim pukovnije linijskog pješaštva redom 'Reidesel', 'Specht', 'von Rhetz', 'Princ Friedrich', te Geysova satnija strijelaca (Brunswick Jägers).
'hessianac' grenadir pripadnik pukovnije fusilira (Hesse-Kassel)
Postrojbe iz pokrajine Hesse-Kassel bile su slijedeće: korpus strijelaca (jageri) ‘Hesse-Kassel’, redom pješačke (fusiliri) pukovnije ‘von Ditfurth’, ‘Erbprinz’, ‘von Knyphausen’ i 'von Lossburg', zatim pukovnija grenadira 'von Rall', pa niz posadnih (garnizonske) pukovnija 'von Bünau’, 'von Huyn', 'von Stein' i 'von Wissenbach’. Tu je bila i jedna pukovnija regulara, pa onda pukovnije musketira (naoružani musketama) 'von Donop', 'von Trümbach', 'von Mirbach', 'Prinz Carl' i 'von Wutgenau', te korpusno topništvo.
'hessianac' musketir pripadnik pješačke pukovnije (Brunswick)
Iz pokrajine Hesse-Hanau bile su: pješačka pukovnija (linijsko pješaštvo) ‘Erbprinz’, Janeckov Freikor (neka vrsta milicije), 'von Creuzbourgov’ korpus strijelaca (jageri) i Pauschova bitnica topova. Iz pokrajine Waldeck stigla je jedna pukovnija regulara, točnije 3. pješačka pukovnija ‘Waldeck’.
linijsko pješaštvo 'hessianaca' u napadu
Dakle, kod 'hessianaca' razlikujemo više pješačkih postrojbi: linijsko pješaštvo (temeljno pješaštvo ustrojeno tijekom 17. stoljeća temeljne namjene napada), fusilire (lako linijsko pješaštvo za drugu crtu, namijenjeno za eksploataciju uspjeha linijskog pješaštva, ili ublažavanje neuspjeha), musketire naoružane musketama (ručni top), grenadire (elitno pješaštvo ponekad naoružano i ručnim granatama za bacanje), strijelci (jageri) (specijalno lako pješaštvo naoružano puškama koje su skuplje od musketa, a namjena tog pješaštva su izvidi, prepadi, ali i snajperske zadaće).
'hessianac' dragun (ovaj dragun konjanik borio se kao pješak, jer nije imao konja. Detalj koji o tomu kazuje su prugaste hlače koje su zamjenile jahače hlače konjanika i teške jahače čizme kojih nema na nogama)
'Hessianci' imaju i konjaničke postrojbe draguna, no, samo je manji broj njih bio na konju, jer 'hessianci' nisu doveli konje iz Europe nadajući se da će se njima opremiti u Americi. Međutim, kada je postalo jasno da će teško doći do konja, te 'hessianske' postrojbe bore se pješke uz bok pješaka.
vlastita slika koja prikazuje neke odore, zastave i detalje odora 'hessianaca'
| < | siječanj, 2012 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Opis bloga
sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest.
Free Website Counter
O vojnicima, dočasnicima i časnicima
Bili smo vojnici i mladi ...
... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!
O ratovima
Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...
Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...
Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.
Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …
Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …
Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.
Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!